Iz dječije perspektive

Izgubljeno u printanju

Zanati još nisu umrli, a kad će, ne zna se

Amer Tikveša

22.11.2022

Škole koje uče djecu konkretnim i praktičnim znanjima, za zanimanja deficitarna na tržištu, upisuju sve manje đaka. Zašto je to tako i šta bi se moglo učiniti da više ne bude?

Foto: Amer Tikveša / Školegijum

Tekst Zanati još nisu umrli, a kad će, ne zna se je objavljen u 9. broju štampanog Školegijuma (oktobar 2014. godine). Pročitajte i druge tekstove u serijalu Izgubljeno u printanju.

 

Ključna riječ: prezir (ili prijezir) – socijalni osjećaj koji netko doživljava prema drugoj osobi, odnosno krajnje omalovažavanje koje se osjeća ili pokazuje. Prijezir je emocija međuljudskog odbacivanja, posebno članova skupina kojima ne pripadamo, najčešće na temelju predrasude. Ishodište prijezira nalazi se u vrijednosnom sustavu određene kulture, obitelji ili pojedinaca i ne bi bio moguć bez vrijednosnih standarda.

 

U anketi koju je Školegijum proveo među svojim stvarnim i potencijalnim čitaocima, a o tome šta bi voljeli čitati u Školegijumu, jedna čitateljka je izrazila interes prema zanatima koji su često gledani sa prezirom od ostalih škola. Meni se sve češće čini da smo puni fakultetski obrazovanih ljudi a kada treba da renoviramo stan jako je malo kompetentnih ljudi. Dobra praksa u tim školama ne bi trebala da isključuje dobro i cjelokupno obrazovanje.

Na prvi pogled teško mi se bilo složiti se s njom jer kad god tražim način da odem iz BiH poželim da sam zanatlija. Biti keramičar, montažer klima uređaja, parketar.. u Australiji, znači bolji život od bosanskog. Sudeći po internet stranici australskog imigracijskog ureda, takvima na aerodromu podastiru crveni tepih.

Međutim, čitateljkin utisak je tačan. Prezir prema zanatima postoji, samo što je nemoguće reći da ga imaju druge škole i teško je uopšte odrediti gdje i kako se on kreira. 

 

Građevinsko-geodetska škola

U Građevinsko-geodetskoj školi u Sarajevu ove godine su upisali samo po deset učenika na zanimanjima moler-farbar i keramičar-teracer, a konkurs za prijem bio je raspisan i za sljedeća zanimanja: zidar, fasader, izolater, tesar, krovopokrivač, armirač betonirac, kamenorezac i monter suhe gradnje. 

Direktor škole Hajrudin Ramović kaže da je stanje sa zanatima otišlo uvraga. Unazad možda par godina povremeno se upiše jedna grupa zidara ili tesara. Unazad deset godina nije bilo nikada armirača, montera suhe gradnje i kamenorezaca. Znači, na ta zanimanja smo faktički zaboravili. To je vrlo teška situacija s obzirom da se radi o deficitarnim zanimanjima, nema tih kadrova na birou rada.

 

Ima djece koja dočekaju kraj razreda sa po 700 izostanaka ili takve koja su tri puta pala u prvom razredu.

 

Marketing koji škola provodi više je nego dovoljan, radi se o medijskim prezentacijama škole i prezentacijama škole u osnovnim školama diljem BiH. On ne daje rezultate, ali je ilustrativan za pomenuti prezir prema zanatima. Mi čak idemo po osnovnim školama i vršimo prezentaciju naše škole i kažem da ako je u pitanju novac, i zanati su traženi vani, a ukinute su i vize. Keramičar kvadrat pločica naplaćuje minimalno deset maraka. Hoćeš li u firmu, hoćeš li privatno, izvoli. Neshvatljivo je da za montera suhe gradnje neće niko da se prijavi. Ovdje nam je Knauf (svjetski ugledna firma koja se bavi suhom gradnjom, op. a.) opremio jedan kabinet prije 5-6 godina, to je aktuelno na tržištu, to su ljudi traženi, privatno dobro zarađuju. Međutim, vi kad spomenete na tim promocijama zanimanje zidar, tesar, montažer, neće niko da se izjasni, stid ih je one druge djece... Tek poslije prezentacije dođe poneko dijete i kaže da je zainteresovano za neko od naših zanimanja, kaže Ramović.

I to malo djece što se upiše dobrim dijelom nisu tu zbog toga što to zaista žele. Mi upišemo sve one koji se prijave. To su najslabiji učenici po znanju, koji nisu mogli da se upišu u neku drugu školu, ili po bodovima ili zbog lošeg vladanja. Od keramičara koji se upišu vi sutra možda imate jedno 50 posto onih koji mogu da se uključe u proces rada, riječi su direktora škole.

Prije rata zanati su bili znatno popularniji, prije svega zbog jake privrede koja je mogla apsorbirati cjelokupan kadar koji završi školu. Danas je to u rangu fanta­stike: Građevinske firme su pale na koljena, ne pokazuju nikakvu zainteresovanost da bar neke učenike stipendiraju, da podmlađuju kadar. Privredna komora potencira da se upisuju djeca u skladu s potrebama tržišta rada, međutim, to niko ne poštuje. Mi smo, recimo, ove godine imali toliki pritisak na medicinske škole, jer su čuli da, kad se završi medicinska, mogu ići vani i to je bio takav pritisak i na Ministarstvo i na ove druge škole da je bio dodatni upis. Pa su došla djeca koja su se ovdje upisala za građevinsko-geodetsko-arhitekto­nskog tehničara i kad im je dozvoljeno da mogu u medicinsku, onda su se prebacili.

 

Sve je više fakultetski obrazovanih a sve manje kompetentnih ljudi.

 

Previđa se činjenica da su i zanati traženi u razvijenim zemljama, kao i činjenica da biti keramičar nije teže od posla medicinskog tehničara, a ni opasnije.

Zanati nisu popularni iz još jednog razloga, možda i najbitnijeg: s trećim stepenom ne možete upisati fakultet. Teško je naći roditelja koji svoje dijete ne vidi s fakultetskom diplomom, makar to bilo neracionalno očekivati.

Stanje u Građevinskoj školi u Sarajevu može se posmatrati i kao stanje u cijeloj BiH kad su u pitanju građevinski zanati, jer, po riječima direktora Ramovića, druge škole te vrste gotovo da ne postoje: U kontaktu smo s drugim srednjim školama. U Mostaru nemamo nijednog zanatlije da se školuje, u Banjaluci isto, imamo Zenicu, tu je bilo nešto malo, ali i tu zamire. Naš je moler išao u Mostar, neke vanredne kandidate je ispitivao. Nemaju ni nastavnika, nemaju ni učenika.

 

S bojama i ljudima

Među učenicima je bilo jako teško naći nekog raspoloženog za razgovor. Odvažio se tek Bilal Prašović, budući keramičar, koji je šturo odgovorio: Upisao sam ovaj zanat jer je lagan i brže ću naći posao.

Nastavnik praktične nastave za molere Kršo Dženan, iz prve poslijeratne generacije koja je završila građevinsku, smjer moler-farbar, jedini je koji u cijelu priču unosi nematerijalni interes, tačnije ljubav: Da ga ne volim, ne bih ga ni radio. Sviđa mi se raditi s bojama i ljudima. A da posla ima, pa i novca, ne krije. Kaže da nekad ne može stići odgovoriti na sve ponude. Onda posao prebacuje kolegama.

Jedan od njegovih kolega, drug iz razreda, Alija Tahirović, radi po preporukama od usta do usta, kako kaže. Najbolje je tako. Državne firme gotovo nikako ne zapošljavaju molere, a privatnici su robovlasnici: Vrijeme je teško, čovjek je ucijenjen, radi mnogo za male pare i za male neposluhe dobije otkaz, ali nije to neposluh, naprimjer odbiješ da radiš prekovremeno i dobiješ otkaz. Rad na osnovu preporuka preporučuje svima koji se školuju za molera, ali do tog statusa treba doći pristajući na različite vrste kompromisa, često i na svoju štetu.

 

Srednja škola metalskih zanimanja

U sarajevskoj Srednjoj školi metalskih zanimanja stanje je nešto bolje zarad nekoliko atraktivnijih smjerova. Prije svih, to su: automehaničar, zlatar i optičar. U prvi razred ove godine upisana su četiri odjeljenja, 97 učenika. Interes postoji za instalatera centralnog grijanja, plinskog i vodoinstalatera, automehaničara, optičara i zlatara. Nešto manji broj učenika se upisao za zavarivače, bravare i autolimare.

To je neuporedivo manje u odnosu na period prije rata kad je privreda bila nebrojeno puta jača, a do 2001. upisi su također bili značajno veći jer je još uvijek postojala nada u jačanje privrede.

 

Promocija nerada

Osjećaj poniženja i ovdje, također, utiče na upis. Nejasno je svima u školi otkud to, a direktor Rašid Šehović smatra da je tome razlog jedna opšta promocija nerada. Najbolje žive oni koji malo rade i onda se misli da svako može tako. Želja za upisom na fakultet i nemogućnost upisa, također je veliki problem. Nažalost, u Zakonu o srednjem obrazovanju u Sarajevu stoji član koji obavezuje da se donese odluka kojom će se propisati šta dijete treba da položi da bi moglo da konkuriše za prijem na željeni fakultet. Ja sam 1984. završio zanat za metalostrugara, otišao sam na mašinstvo, položio prijemni i bio 16. na rang-listi. Ja samo zagovaram pravo jednako svakome da aplicira, kaže direktor Šehović.

Većina djece koja zaista u školi izuče zanat, znaju ga raditi kad završe školu, ipak nađu posao, ali takvih je malo. Kao i u Građevinskoj, i ovdje se dosta djece upiše jednostavno iz razloga jer ne mogu nigdje drugo. Maloljetni prestupnici ili jednostavno nezainteresovani za zanat nisu rijetki polaznici zanatskih usmjerenja u ovoj školi. Nadležne institucije ne rade svoj posao kako treba. Nazovu tako iz Škole Centar za socijalni rad, prepričava direktor razgovor:

– Znate, mi imamo problem, roditelji jednog dječaka ne dolaze na informacije.

– Kako se zove?

Vi odgovorite, a oni: 

– A, znamo mi za njega.

– Pa dobro, nije dovoljno što znate, činite nešto da se on promijeni.

Problematične učenike ili učenike s velikim brojem izostanaka jednostavno ne mogu isključiti iz nastavnog procesa: Zakon o srednjoj školi Kantona Sarajevo je rekao da dvije godine škole djeca imaju pravo pohađati do 18. godine života i onda vi imate situaciju da ima djece koja dočekaju kraj razreda sa po 700 izostanaka. Kod nas ima đaka koji su tri puta pali u prvom razredu.

Unatoč tome, pozitivni pomaci postoje, ove godine uspjeli su dogovoriti tri stipendije za svoje učenike koje dodjeljuje firma TAS iz Vogošće. 

 

Ime je znamen

Pogrešnu sliku o školi stvara i njeno ime. Na promocijama škole tu sliku nastoje ispraviti, ali s promjenom imena smatraju da će pogled na školu biti pozitivniji, jer ono jednostavno ne odgovara činjeničnom stanju: Zanimanje metalostrugar, kao samo, privredi više ne treba, privreda hoće jednu osobu koja može više poslova da zadovolji, pa smo mi napravili operatera na CNC alatnim mašinama što pokriva i struganje i glodanje, školujemo optičara gdje ima puno toga što nije metal, imamo i zlatare koji se uče i draguljarstvu, ne rade samo s metalom. Imamo tehničare mehatronike koji su kombinacija informatike, elektrotehnike i mašinstva..., kaže Rašid Šehović.

Dio učenika školu upiše jer imaju osiguran kapital za pokretanje privatnog biznisa nakon završetka školovanja. Takav je slučaj s Ajlom Smajić koja se školuje za optičara: Meni se svidio ovaj zanat, kad je bila prezentacija u mojoj osnovnoj školi. Otvorit ću svoju radnju za optičara. Zanimanje optičar, uz zanimanje zlatar, jedino je zanatsko zanimanje koje u ovoj školi upisuju i djevojke. 

 

Inkluzivna nastava podrazumijeva da će dijete biti prihvaćeno ako je drugačije. Ako dijete nije prihvaćeno, onda inkluzija nema smisla.

 

Ono je uveliko u pozitivnom smjeru okrenulo imidž škole ali i promijenilo sliku tog zanimanja uopšte u BiH. Nastavnik praktične nastave i ugledni majstor Munir Šehić kaže da je jedan od motiva pokretanja optičarskog smjera bio i isključivanje nekvalifikovanih kadrova sa tržišta rada: Ja sam dijete optike, još kao dijete krenuo sam u taj zanat i ništa drugo ne znam raditi. Radio sam u državnoj firmi godinama. Kad je došla privatizacija, ostao sam bez posla, pokrenuo sam privatni biznis i ispostavilo se da ljudi još uvijek rade u optikama a nemaju ni zvanja ni znanja. U Udruženju optičara se pokrenula isto ta priča i mi smo došli do te konstatacije da se stupi u kontakt sa školom, opremili smo ovaj kabinet i onda su i mene predložili, pošto sam jedan od stručno osposobljenih majstora. Radimo već tri-četiri godine i svake godine je veći broj interesanata za optiku. Imamo jednu djevojčicu koja je prije dvije godine kod nas završila, prekjučer je u Austriji polagala za posao u jednoj optici i položila je, javila se presretna. 

Automehaničari su također zanat čiji polaznici većinom nađu posao u struci. 

Svi uslovi postoje da bi se djeca mogla obučiti. Imamo i auto na kojem radimo. Ko god uči, bitno je da voli ovaj zanat, ako ga voliš, onda ćeš i naučiti, a ako si tu tek da negdje budeš, od toga nema ništa, kaže Popaja Nedžad, visokokvalifikovani automehaničar, nastavnik praktične nastave u Školi metalskih zanimanja.

Iz ljubavi prema autima tu je Haris Čengić, učenik završnog razreda: Volim raditi oko auta, to me privlači, posebno rad klipova motora.

 

Škola za srednje stručno obrazovanje i radno osposobljavanje

U Sarajevu već 50 godina mogućnost zanatskog usmjeravanja imaju i djeca s različitim vidovima invaliditeta, uključujući i djecu sa intelektualnim teškoćama. Sve je počelo u okviru škole Branko Lazić koja je nakad bila na Drveniji, a danas je u naselju Hrasno. Radi se o Školi za srednje stručno obrazovanje i radno osposobljavanje.

Autolimar, autolakirer, instalater centralnog grijanja, bravar, tapetar, to su zanimanja koja postoje, ali ih trenutno ne obrazujemo jer nema dovoljno interesovanja. Interes postoji za kuhara, imamo molere, knjigovesce, operatore za unos podataka te pomoćne dekoratere, kaže Edin Pita, direktor ove škole.

 

U Mostaru nemamo nijednog zanatlije da se školuje, u Banjaluci isto, imamo Zenicu, tu je bilo nešto malo, ali i tu zamire. Naš je moler išao u Mostar, neke vanredne kandidate je ispitivao. Nemaju ni nastavnika, nemaju ni učenika.

 

Radi se o školi čiji polaznici mogu po završetku steći prvi, drugi i treći stepen obrazovanja i po tome su jedinstveni. Ko tu stekne treći stepen, taj posao može obavljati kao i bilo koji majstor tog stepena ma koju drugu školu da je završio, a učenici s prvim i drugim stepenom obrazovanja mogu raditi kao pomoćni radnici. Međutim, zaposlenja nakon što završite ovu školu su rijetka. Iako u nazivu škole i na diplomama nema ničega stigmatičnog, najčešće poslodavci bivše učenike ove škole prepoznaju kao drugačije u odnosu na sebe i diskriminatorno ih u toku konkursne procedure eliminiraju. Sistematskog rješenja za njihovo zaposlenje nije bilo nikako do 2010. kad je donesen Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom. Poslije Zakona osnovan je i Fond za rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom na koji se može aplicirati.

 

Škola kao faktor socijalizacije

Mi smo pravili analizu kako teče zapošljavanje naših učenika, jako mali broj ih je bio zaposlenih, a oni koji su zaposleni, zaposleni su preko rodbine i to najčešće ne u svojoj struci nego na bilo kakav posao. I ono što je karakteristika tog zapošljavanja je to da su naši učenici teško mogli taj posao dugo zadržati. Češće su mijenjali posao nego drugi mladi ljudi. S Fondom se stvari polako mijenjaju, mada tu ima još dosta posla. Ovdje se radi u dosta slučajeva o ljudima koji ne znaju kako aplicirati pa onda imamo programe u kojima ih o tome educiramo ili mi sami čak za njih apliciramo da ih uposlimo, pa makar i na šest mjeseci ili na godinu dana, kaže direktor Pita.

Radi se o djeci koja imaju u dosta slučajeva socijalni život siromašniji nego druga djeca, tako da im škola služi i kao faktor socijalizacije, često u većoj mjeri nego za radno osposobljavanje. 

Teško je razmišljati o poslu, ono što ovdje djeci mi omogućavamo je da imaju neku svoju okupacionu zonu i svoje vrijeme kvalitetno ispunjeno, kaže Alma Fetahović, profesorica likovnog vaspitanja.

Putovanje, npr., do Konjica, nekima od njih je prvo putovanje. Mala smo škola. Naša odjeljenja broje do deset učenika tako da možemo zaista posvetiti vrijeme svakom djetetu. I onda kad završe školu dešava se jedna praznina. Sve ono što je bilo živo i ispunjeno, sad nije uvijek tako. E, sad, mi sarađujemo i s nevladinim sektorom, ima dosta organizacija koje se bave djecom sa umanjenim intelektualnim sposobnostima i onda neki od naših učenika svoj socijalni život nastave kroz njihove aktivnosti, kaže Edin Pita.

Zakon o inkluziji direktor ove Škole komentira na sljedeći način: Mnoge škole prihvataju inkluziju, ali nemaju elementarne uslove za to: arhitektonske barijere, kadar, broj učenika u razredu. Inkluzivna nastava podrazumijeva da će dijete biti prihvaćeno ako je drugačije. Ako dijete nije prihvaćeno, onda inkluzija nema smisla. Nekad se djeca u toku školske godine iz banalnog razloga prebacuju kod nas, jer ih je tamo neko izazivao, a to nije moglo biti spriječeno.

Postoje i obratni slučajevi, da iz svoje škole prebace učenike u neku drugu kada pokažu izuzetne sposobnosti za veći stepen obrazovanja. Jednog učenika su tako prebacili u Grafičku školu i jednu djevojku u Srednju umjetničku.

Jedan od rijetkih njihovih bivših polaznika koji se kako-tako uspio probiti na tržištu rada je moler Alen Sućeska. Prva njegova reakcija na pitanje da li je raspoložen za medijski istup bila je: Mogu li ja zbog toga imati problema? Nakon razuvjeravanja rekao je da radi po preporukama, da se na konkurse više nikako i ne oslanja, a ono što smatra važnim je da nije dovoljno znati jedan zanat. Uz majstore je naučio i druge stvari raditi, te uz moleraj nerijetko u kući popravi i ponešto drugo što mu onda diže ugled i cijenu njegovog rada.

 

Što se tiče općeg znanja, iako svi zanati imaju opću grupu predmeta, kao što je, naprimjer, bosanski, hrvatski, srpski je­zik, na svim zanatima stanje je isto. Kako ne mogu na fakultet i kako se često radi o djeci koja ni u osnovnoj školi nisu stekla nimalo respektabilan nivo znanja iz tih predmeta, na tom se gradivu naročito ne insistira. Ukratko, nećete danas naći zanatliju koji ima pohvalnicu ili nagradu s nekog literarnog ili matematičkog takmičenja, a dobro je ako uopšte nađete interes za razgovor o tim temama.

Najnovije

Obrazovanje očima i srcem jedne mame

Krenula reforma – sve isto, samo drugačije

Fontoplumo

Izgubljeno u printanju

U miru sa dnom

Amra Penava

Đački dnevnik iz 2063. godine

Sigurna kota 224

Enes Kurtović, Nenad Veličković

Obrazovanje očima i srcem jedne mame

Super-sak, tako lak

Fontoplumo

OSCE i UN objavili radove mladih iz BiH o tome kako vide mir i kako ga grade

Neće biti djece za rat

Marko Ban