Nova čitanja

Izgubljeno u printanju

Žena, majka, freelancerica

Lamija Begagić

23.11.2022

Kako ostvariti korelaciju s matematikom u obradi usmene balade Hasanaginica?

Foto: Školegijum

Decembar je jedanaesti, zadnji dan do kada trebam poslati članak i zaraditi 100 KM.

6:10. Palim računar. Srčem vrelu kafu. 

Zagrijavam vijuge, kao na svakom ozbiljnom treningu. Vježbe istezanja mozga. Bojažljivo pogledavam i prema kauču na kojem spava kćerka. San joj djeluje čvrsto. Duboko diše.

Samo da se ne probudi, samo da se ne probudi, samo da se ne probudi... Sjetim se da nisam prebacila rublje iz perilice u sušilicu. A kad sam već u kupatilu, da začas operem kadu. I treba staviti novu rolnu papira... I da: oprati četku za WC-šolju. 

– Hello team... – čujem najednom promukli glas iz sinove sobe. 

S nevjericom ulazim u sobu i pitam ga kako to da je već budan i pred kompjuterom, spreman da počne meč. Kad je prva smjena, jedva se probudi u pola osam i krmelja do škole. 

Meč je započet, tim je okupljen, igra se do 16, ako napusti (liiva, kako on kaže) meč ranije, cijeli tim snosi sankcije, a on sam dobija cool down – zabranu igranja određeni broj sati/dana. Prebučan je, probudiće sestru, a meni smeta. Šapatom ga molim da bude tiši, to ga omete i pogriješi, počne da galami. Prekidam! Gunđajući napušta sobu, jako lupi vratima, odlazi u kupatilo i tamo ostaje pola sata. Pokušavam izgladiti stvar kroz zatvorena vrata, ne djeluje. Vazim kako dijelimo prostor, kako svi imamo obaveze, kako je radni dan, kako to što nemam kancelariju ne znači da ne radim, kako mu sestra spava... Tišina, zid, tiha muzika u pozadini. Shvatam da cijelo vrijeme ima slušalice.

– Mama, gladna sam! – dovikuje ona poluplačnim glasom.

Naravno da se probudila.

Odlazim u kuhinju, palim šporet, stavljam jaja da se kuhaju, režem hljeb.

8:15. Prilazim kompjuteru, brzinski i za svaki slučaj stišćem Ctrl S. Da mi ne propadne prva rečenica.

– Mogu li crtić, da se razbudim? – pita ona.

– Možeš, a onda doručak i zadaća, sinoć nisi završila engleski.

Neko vrijeme stojim i čekam. Možda zakunja. Nesigurno, vraćam se za računar. Vježbe istezanja mozga. 

On izlazi iz kupatila i lupa čašama i vratima od kuhinjskih kredenaca. Pravi čaj.

Ignorišem. Dišem. Blejim u započetu drugu rečenicu.

Mirno ulazi u sobu – Dobro jutro. Izvini, al sad ću dobit cool down sedam dana. 

Super, pomišljam, nije da nam takvo hlađenje neće dobro doći.

Ponovim dio vaza o prostoru, zajedništvu, odgovornostima.

– Jao – grakne. Dobro si me podsjetila. Imam prezentaciju iz DKR: Prava, odgovornosti i dužnosti.

Hvata se za glavu i odlazi u sobu. 

Pola 9. Jaja!!!

– Možeš li mi, pls, pomoći, nastava mi je od 10:40 – moli, Viberom, iz svoje sobe.

Hladim kuhana jaja, mažem kruh.

– I da mi doneseš ovdje da jedem, umirem od gladi – dodaje.

Donosim njoj, zaspala je opet. Poklapam tanjir, da se ne hladi. 

Odnosim njemu. Sjedam pred njegov računar, da pomognem. Na svom sam, prethodno, za svaki slučaj, opet uprazno udarila Crtl S. 

10:30. Hirovito izlazi iz kuće, gotovo se saplićući o psa. Ovaj cvili, cvili i kćerka jer je na ljubimca slabija no na mene i brata i tatu skupa. 

10:33. Vraća se. Zaboravio je opremu za tjelesni.

Brzo vadim majicu iz sušilice i bacam mu je. Rasteže je rukama.

– Ma, odlična – kaže, i izjuri kroz vrata. Slažem osušeno rublje.

11:00. – Mislim da je dosta crtića, pojedi, pa da radiš engleski.

– A Pipi?

– Razbudio te crtić, nemamo sad vremena, radim, a i ti moraš da radiš.

– Ali važno je! Čitanje je važno, rekla si.

Ctrl S.

11:45. – Uradi koliko možeš sama, dok ti ispeglam kecelju. Ugurala si je u ruksak, evo kao da je krava žvakala.

Izlazim na balkon i shvatim da je gajba s voćem prazna.

– Nema voća za užinu. Morat ćeš samo sendvič.

– Važno je voće – pokušava me dvaput uloviti na isti trik.

– Sendvič. – kažem odrešito. 

Pas nas opet tužnih očiju ispraća jer ga prethodno nismo izvele.

Šaljem kompjuter u sleep. 

13:30. Nazad sam kući. Ima tri časa danas, što znači mirna sam do 16.

Dovoljno da vidim dokle sam sa tekstom i da skuham nešto, dva dana nisu jeli ništa kuhano.

Pas cvili. Crtl S. Šetnja, usput kupovina. Krompir. Paprike za pečenje. Karabatak za supu. Telefon. Komšinica. Mogu li pokupiti i njenu ćerku. Pire. Teletina. Kupus za salatu. Šta ne kupiti a ne zaplakati. Mala je ovo kartica za ovoliku potrošačku korpu...

16:30. – Molim te jedi brže. I jedi taj kupus. Moramo na trolu za sat. Imaš klizanje danas.

17:00. Zvoni, otvaram mu vrata s klizaljkom u jednoj i skafanderom u drugoj ruci.

– 5 iz DKR – kaže.

– Super. Kupus, pire, teletina, supa. Ugrij ako treba. U 6 su ti instrukcije iz fizike.

18:00. Tresem se na minusu u ledenoj dvorani, cvokoćem. Zagrijani mozak je pothlađen. 

19:00. Pješačimo do busa, jer trola opet kasni, vozimo se pola sata do predgrađa. Pričam s njim o njegovom danu, nju tuširam, režem joj nokte, dajem večeru. 

23:00. Koga će Pipi uspavati prije?

Nisam zaradila 100 KM. Nisam napisala članak. Imala sam dvije psihoterapijske seanse sa tinejdžerom, (2x15 minuta, 25 KM), usluga pranja i slaganja veša (20 KM), usluga kuhanja i serviranja obroka (3x2 osobe, 60 KM), pomoć pri izradi prezentacije (10 KM), radionica čitanja i interpretacije teksta (10 KM), usluge odvođenja, dovođenja i izvođenja (3x5, 15 KM), usluga odvođenja na trening i dovođenja sa njega (15 KM)... Jesam li nešto zaboravila? Ni tih 155 KM nisam zaradila, jer se taj rad ne plaća. Da sam zaradila 100, odbili bi mi, kao freelancerici, 20. Jer se iz nečega mora napuniti budžet, da bi šupci koji donose takve zakone dobijali plate od po 5.000 KM. Dnevno, 166 KM. Srećom, od toga što zaradim kao majka, ne mogu mi odbiti ništa. Možda da sutra pokušam napisati članak o tome šta ženama fali da bi ih bolio za ovakvu državu.

Tekst Žena, majka, freelancerica je objavljen u 26. broju štampanog Školegijuma (decembar 2018. godine). Pročitajte i druge tekstove u serijalu Izgubljeno u printanju.

Najnovije

Studentice i studenti Filozofskog fakulteta UNSA ponovo traže prostoriju za molitvu

Korak prema napretku, jednakosti i slobodi ili potkopavanje obrazovne institucije

Marina Meić

Hrvoje Klasić, profesor istorije/historije/povijesti

Povijest demantira sve mrzitelje i revizioniste

Rubina Čengić

Promocija u prepunoj sali Bošnjačke gimnazije

Nastavnice napisale priručnike o ishodima učenja

Hana Huskić

Istraživanje Sarajevskog otvorenog centra o položaju LGBTIQ+ osoba u obrazovanju

Nedovoljno senzibiliziranosti, informiranosti i empatije

Darko Pandurević

Dnevnik instruktorice

Pišem zlato, pamtim čokoladu

Jasmina Mršo