Odgojni aspekti

Izgubljeno u printanju

Nogometologija

Slavko Sušilović

26.11.2022

Kako bi moglo izgledati jedno polugodište u sportskom odjeljenju na predmetu tajnog naziva Sociologija nogometa?

Foto: Školegijum

[Zamislimo školstvo u kojem nastavnici ima­ju slobodu da osmišljavaju programe i nude srednjoškolcima izborne predmete, u okviru kojih bi alternativnim putevima stizali do ostvarenja obrazovnih ciljeva.

I zamislimo da se jedan takav izborni predmet pojavi pod naslovom Nogometologija. Zapravo, točan naslov bio bi Sociologija nogometa, ali takav bi vjerojatno odbio upravo one učenike u čijem je interesu predmet osmišljen – dečke iz takozvanih sportskih odjeljenja, a među njima one koji se najviše uklapaju u stereotip mišićavih, spretnih, drčnih, zgodnih, popularnih i sportskom uspjehu sasvim posvećenih mladića, savršeno indiferentnih prema svakoj vrsti znanja koje očigledno i izravno ne služi tom uspjehu.]

 

Goooooooooooool

[Prvi čas i razgovor mogao bi započeti pitanjem: šta čini sportskog komentatora dobrim? Tema predstavlja idealan teren za nastavnika koji pri prvom susretu mora ostaviti utisak znalca i autoriteta. Što neko s trbuščićem, zaliscima, sjedinama i diplomom filozofije i sociologije u sportskom odjeljenju po definiciji nije. Bacimo ga, dakle, u vatru.]

Prof.dr.soc.nog: Ključni pojam za razlikovanje dobrog komentatora od lošeg je euforija (grč. εὐφορία: ugodan zanos). Euforija zna biti gadna stvar i kad je autentična, a kad je forsirana postaje nepodnošljiva. Evo, sve češće čujemo i lokalne komentatore kako revu ono famozno južnoameričko gooooooooool (ponekad i bez ovog l na kraju, hehe), što djeluje i zvuči nekako neprikladno i usiljeno, kao spontanost s uzorom. Taj manir, nastao u sasvim drugim okolnostima, za sasvim drugu publiku i – što ga presudno definira – u afektu, kod nas, čini mi se, nastaje uglavnom iz afektacije.
Jezik sportskih komentatora velika je i izazovna lingvostilistička tema i prava je šteta što se o njemu najčešće govori ovlašno i ad hoc, pri čemu analiza počesto ne mrdne dalje od prvoloptaških podrugljivih stereotipa. Obranjene su brojne disertacije o jeziku ovoga ili onoga pisca, iako veliki broj tih pisaca nema ni približno tako izdiferenciran i autarkičan jezik kao što ga imaju sportski komentatori, a ozbiljnije i sustavnije priče o njihovu jeziku, izuzimajući jedno veliko poglavlje u knjizi Ivana Čolovića Divlja književnost, koliko ja znam, nema.

[Jasno je da ovakav nastup neće izazvati euforiju u sportskom odjeljenju. Predavač vrti usporeni snimak i zaključuje da se izrazi poput lingvostilistika, ad hoc, autarktičan i izdiferenciran odbijaju o čvrsto postavljen živi zid. Ali, utakmica je tek počela.]

 

Ah, ta pravila

[Iako se to sve češće zaboravlja, nogomet je ipak igra, i kao takva ima svoja pravila. Kao i sva pravila, i nogometna mogu biti pisana i nepisana. Nepisano je naprimjer da se lopta izbaci u aut ako se protivnički igrač previja na terenu, bez obzira što svi znaju da folira. Pisana su, npr. da vratnica mora biti iste debljine ili promjera kao i korner linija. Ili da igrači ne smiju nositi nakit, ni prstenje, ni lančiće, ni naušnice, i narukvice... Ali istetoviranog Dražu Mihajlovića mogu. Pisano pravilo je da se ne smije dati gol rukom, ali pisana povijest kaže da su takvi golovi odlučivali utakmice. Naprimjer, Maradonin protiv Engleske, u četvrtfinalu prvenstva u Meksiku, 1986.]

Prof.dr.soc.nog: Nekako se čini da je nakon Maradoninog gola svaki drugi neregularan (a priznat) gol manje neregularan. Kad se takva situacija zalijepi za tako veliko nogometno ime i još bude od glavnog aktera tako metaforički snažno imenovana (La mano de Dios) postane nešto čemu više ne znaš otkud bi prišao sa svojim ubogim mišljenjem o tome. Ali dosta monologa. Pređimo na dijalog, pođimo od pitanja iz nastavnog plana i programa: Zašto je u sportu uopšte potreban sudac? Zar se ne očekuje od sportiste da bude pošten? Da li je uvođenje tehnike u suđenje promjena nabolje; ovo da se sada odluke mogu zasnovati na ponovljenom snimku? Dobro, dok vi ne izaberete pitanje, da ja još malo slušam sam sebe. Dakle, pitanje zašto je u sportu potreban sudac može egzistirati kao filozofsko, smjer idealizam, ali u praksi je deplasirano. Zamislite kako bi izgledalo, recimo, postavljanje živog zida bez suca. Bio bi to živi piš; procjene udaljenosti od devet metara varirale bi, ovisno o boji dresa procjenitelja, otprilike između 3,55 i 14,25 metara. I trajalo bi svaki put oko pet minuta. Pošto ja imam potpitanje za svaki svoj odgovor, čujte ovo: Ali kako biti pošten u žaru borbe? Na čemu temeljimo naša očekivanja da će sportisti biti pošteni? Ako znamo čemu ih uče već od pionirskih i kadetskih selekcija, može nas samo čuditi što nisu još nepošteniji, ako je izraz poštenje uopće adekvatan za ovaj kontekst. To da će svi igrači zadnje linije na svaki protivnički centaršut kao po komandi dići ruke, signalizirajući sucu ofsajd, prekršaj protivnika u napadu, igranje rukom, igranje nogom, aut, istek vremena za napad, tri sekunde u reketu, najezdu skakavaca (ili, najbolje, sve to simultano) – to nije pitanje njihova poštenja, nego profesionalnosti. S druge strane (terena), lijepo je kad napadač ima dobar volej, ne sporim, ali volej se dočeka jednom-dvaput u sezoni; jednom ti lopta ne legne optimalno, a drugi put golman obrani i čekaj sljedeću sezonu... Ali, znati pasti kao da je kontakta s protivnikom bilo i kada toga kontakta nema, to je napadačka kvaliteta koja se može primijeniti pe’šest puta na utakmici; dvaput sudac ne nasjedne, treći put dobiješ žuti zbog simuliranja, ali četvrti put ga i svirne! Profesionalac koji ne bi uvažio tu realnost i prilagodio joj se, danas više ne bi imao mjesta ni u nižerazrednom Vratniku.

Dok se vi sjetite pitanja koja ste u međuvremenu zaboravili, da ja još malo driblam na zadatu temu. Nogomet kakav danas poznajemo i uzimamo zdravo za gotovo nije bio uvijek isti. Žuti i crveni kartoni uvedeni su tek sedamdesetih godina, vraćanje lopte nogom golmanu (u ruke) tek početkom devedesetih, a uvođenja spreja za obilježavanje mjesta živog zida sjećate se i sami. A nisu ni sva debilna pravila zaživjela. Recimo, nekoliko je finala velikih natjecanja odigrano uz pravilo zlatnog gola (Bierhoff), a onda je i to pravilo odbačeno. O tome bi vam, vjerujem, najviše znali pričati Česi, koji su po tom pravilu izgubili u finalu.


Zulu-etika

[Polugodište traje. Prof.dr.soc.nog. ne odustaje od dijaloško-monološke metode. Na petom ili devetom po redu času tema su navijači. Velika je vjerovatnoća da su zvijezde sportskog odjeljenja vatreni navijači lokalnog kluba (ili nekog u nacionalnoj ligi), a istovremeno da bodre i neki od evropskih klubova poput Liverpula, Mančestera, Reala, Bajerna, Barcelone, Arsenala... Evo pitanja za njih: Šta čini navijačku etiku?]

Prof.dr.soc.nog: Zadatak za današnji čas: formulisati i zapisati neki mogući navijački kodeks: šta je poželjno, šta dopušteno, šta nepoželjno, šta bi trebalo zabraniti. Dok vi na mobitelima pronađete šta znače riječi kodeks i etika, daću mali uvod. Pretpostavljam da ste čuli za izraz Zulu-etika. Ako niste, ukratko: navodno je jedan pripadnik plemena Zulu zapadnim antropolozima koji su proučavali to pleme pojam zla koncizno definirao riječima zlo je kad nam susjedno pleme spali polja, otme stoku i siluje žene, a odmah potom suprotni pojam dobra objasnio (uočit ćete, dosta sličnim) riječima dobro je kad mi susjednom plemenu spalimo polja, otmemo stoku i silujemo žene. I na tribinama i ispred malih ekrana dominiraju slični svedeni etički postulati. Pred SP u Argentini 1978. igrala je Jugoslavija kvalifikacije protiv Španjolske i na utakmici u Beogradu, pri izmjeni igrača, Španjolac Juanito pogođen je bocom iz gledališta u glavu. Utakmica nije prekinuta, Jugoslavija je izgubila na terenu, a ne diskvalifikacijom, ali domaća javnost nije se mirila s porazom, očekujući valjda da bi FIFA trebala diskvalificirati Španjolce jer se njihov bocom pogođeni igrač – pazite sad – kezio na publiku!!!
U akciju objašnjavanja tko je tu zapravo žrtva, a tko krivac, uključila se i diskografska industrija. Tada dosta popularni narodnjački duet Braća Bajić snima, a Jugoton izdaje, singl s pjesmom Joj, joj, Kubala, okani se fudbala (Kubala je tadašnji španjolski selektor). Pa da iskoristimo i nastavno sredstvo YouTube:
Kad pogledaš, nisu krive flaše

jer nas Španci na to izazvaše

takve šale nek preskoče rađe

ko nas dira njega svašta snađe

jer ko šale neukusne pravi

njemu pukne i flaša po glavi

Ne bih više o navijačkoj etici, baš sam odužio. A to je li se Juanito zbilja barem kezio na publiku ili je čak i to izmišljeno, provjerite sami, proguglajte malo, vi ste ta generacija koja lako može doći do činjenica, samo ako želi.

 

Mozzart, Premier, MaxBet

[Nogomet je, uz neke druge sportove, baza ponuda na kladionicama. Eto pitanja: Koje je znanje potrebno da se na kladionici zarađuje? Zavisi li uspjeh od sposobnosti osobe koja se kladi, ili od čiste sreće? Profesor nogometologije ima težak zadatak dokazati da zna više od svojih đaka o toj temi.]

Prof.dr.soc.nog: Pođimo od teze da se višak manjka u kućnom budžetu povremeno može eliminirati i klađenjem, ako se puko klađenje i doslovno pogađanje rezultata zamijeni kombinacijom elementarne matematike i elementarne logike. Razumjet ćete da ne mogu javno odavati tajne zanata, ali mogu reći kako dobro klađenje podrazumijeva da se utjecaj (uvijek poželjnog) faktora sreće svede na minimum... Pošto se tu nema više šta za reći, da pređemo na važnija i dosadnija pitanja iz nastavnog plana i programa, vezana za kladionice: Zašto u kladionicama ili oko njih uglavnom sjede muškarci? To bi mogla biti druga podtema u okviru ove nastavne jedinice. Rodna perspektiva: Da li su samo muškarci jadni nezaposleni? Kako nezaposlene žene troše svoje vrijeme? U frizerajima? Ili u kuhinji? Zašto se one ne klade? Zašto je maloljetnicima zabranjen ulaz u kladionice, i zašto se zabrana uglavnom ne poštuje? Koju poruku šalje društvo ovakvim duplim standardima?

Sad se svi skupa možemo pitati koje društvo... Briga društvo za djecu... Naša je kladiteljska solidarnost jača od društva. I sam sam nekoliko puta uplatio listić klincima koji su me pristojno zamolili da to uradim umjesto njih. Razumije se, uz stručnu reviziju njihovih (uglavnom inteligentnih i suzdržanih) oklada. Ja sam u prvom razredu gimnazije (tad su i maloljetnici mogli nesmetano uplaćivati sportsku prognozu) imao 12 (od 12) pogodaka. Sjećam se dobro, u tom kolu je Hajduk pobijedio Zvezdu na Marakani, Jurica Jerković ga zavukao Bošku Kajganiću iz slobodnjaka s trideset metara, a u Bitoli Pelister i Čukarički odigrali neriješeno 2:2. E, sad, zamisli da mi je bilo zabranjeno uplatiti taj listić!!
Ali, da se vratimo malo na nogomet. Namještaju li se rezultati, u interesu kladionica (ili kladioničara)? Da, ali mnogo manje nego što se misli. Nije nogomet zahvalan za to, tenis je kloaka u tom smislu.

 

Fair play

Jeste li čuli za Branka Radičevića iz Slavonskog Broda, ali ne onog Branka Radičevića iz Slavonskog Broda za kojeg niste čuli na časovima književnosti, nego za ovog o kojem ćete čuti na času nogometologije? Tip je namjerno promašio nezasluženo dosuđen jedanaesterac. Pisao je o tome u Trafici Predrag Lucić.

Ne bih želio ovdje mračiti, a naročito ne umanjivati plemenitost takvih gesti, ali sve se one događaju odveć rijetko, isključivo pri komfornim rezultatima (vodiš 2:0 tri minute do kraja, pa postaneš plemenit i subverzivan po sustav) i na praktično rekreativnim natjecateljskim razinama.

Ali, Branko Radičević iz Slavonskog Broda, to je već po sebi zgodno; koliko će vas tek preko ove priče saznati nešto i onom Branku Radičeviću iz Slavonskog Broda...

Nogomet i propaganda

[Nogomet nije samo sport, nego i javno okupljanje, dakle prilika da se neko obrati velikom broju ljudi, desetinama hiljada na stadionu, i milionima, pred malim ekranima. Ko se to obraća? S kojim porukama? Šta reklamu No to racisam razlikuje od npr. reklame Gasprom. Ili Unicredit. Ili Heineken... Ovo su samo neka od pitanja koja bi mogla ugrijati atmosferu u decembarsko prohladnim učionicama.]

Prof.dr.soc.nog: Evo, neki dan Lionel se Messi obratio javnosti, kao ambasador UNICEF-a, napisao da se rat mora zaustaviti, i da se djeca u pojasu Gaze moraju zaštititi, i šta se desilo? Ronaldo u Rusiji zabio tri gola, a Argentina ispala. Ergo: nogomet i politiku ne treba miješati. Mogao je lijepo reći vodimo loptu, a ne rat, i sve bi bilo ok. U izjavama ne treba biti konkretan. No to racism je dovoljno, zašto još pokazivati slike mrtve djece? Uostalom, ortopedija je napredovala, danas i djeca koja stanu na minu i ostanu bez noge mogu igrati nogomet.

 

Nogomet i rat

[Bilo je ratova, zbog nogometa, recimo Salva­dora sa Hondurasom, ali nije to poenta sata. Koju su ulogu u ratu u bivšoj Jugoslaviji imali navijači? Naprimjer, Crvene Zvezde, Delije, predvođeni Arkanom? Kako se od topovskih udara pređe na tenkovske?]

Prof.dr.soc.nog: Budimo realni. Nije isto trčati na terenu i arlaukati na tribinama. I navijači imaju pravo trošiti svoju energiju u duelima s protivnikom. S druge strane, sada kada je ukinuto obavezno služenje vojnog roka, gdje će se odbrambene snage jedne nacije vježbati i pripremati za oružane sukobe? Nije slučajno, naprimjer, da je Delija Aleksandar Vučić sada vrhovni zapovjednik srbijanske vojske. Nije slučajno ni da je njegov sin kao navijač u Rusiji nosio majicu na kojoj preko siluete Kosova piše Nema predaje.

 

Nogomet i ekonomija

[Gdje je rat, tu je i novac, a gdje je novac, tu je nogomet. Nastavni plan i program nogometologije htio bi čuti odgovore učenika iz sportskog odjeljenja i na pitanja: Da li države zarađuju ili gube na organizaciji svjetskog prvenstva? Ako gube, zašto se prijavljuju? Čije su vlasništvo nogometaši? Ima li sličnosti između njih i rimskih gladijatora? Ko bi danas bio nogometni Spartak i kako bi izgledala njegova pobuna? Podrazumijeva se da su dečki u odjeljenju gledali erotsko-borilačku seriju Spartak, i da razumiju pitanje.]

Prof.dr.soc.nog: Teoretski, može biti fizičke sličnosti s ponekim gladijatorima kakve poznajemo iz ekranizacija te tematike (Kolarov, Lovren, Džeko, Cavani, Buffon...) i u tome se sva sličnost iscrpljuje. Ali šta bi bio razlog da se pobune? Imaju najmaštovitije frizere, jedu zdravo, masiraju ih vrhunski maseri, život im nikad nije u pitanju (u najgorem slučaju, prijeti im finansijska policija), tetoviraju ih akademski slikari, izgledaju bolje od glumaca (a neki bolje i glume umiranje i porođaj) i ma koliko se trudili da u svojim ferarijima izgledaju kao da idu na posao, ipak žive od igranja. Ako to nije komunizam, šta jeste? Dakle, ovo pitanje sa Spartakom je glupo. Ako se ne bune kopači koltana u Kongu, zašto bi se bunili Claude Makélélé, Christian Benteke ili Cédric Tsimba? Ali, pređimo na brojke. 35 članova glavnog odbora FIFA-e je 2011. zaradilo 35 miliona švicarskih franaka. Jedini zaposlen na puno radno vrijeme, tadašnji predsjednik Sepp Blatter, zaradio je 2 miliona, skoro pola od toga u bonusima. Više od 4 miliona bonusa bili su tajni. Korupcija i reketarenje su i dalje glavni problem ove organizacije, koja ima više članica nego UN...

Dobro, vidim da vas priča o korupciji ne zanima. Zanima vas koliko zarađuju nogometaši. Znate, naravno, da ne dobiju oni onoliko koliko potpišu. Znate da ima bruto i neto... Znate? Ne znate... Šta znate? Da, najbolje plaćeni, Ronaldo, sedmično zarađuje 811.000 KM. To kad mu se oduzmu porezi. Dobro, ali ovo sigurno ne znate: koliko zarađuju nastavnici u Španiji? Koliko ja zarađujem sedmično? Ok, smiješno pitanje. Vi niste ovdje da biste postali ja, nego da biste postali Ronaldo, je li tako? Pitate li se, onda, zašto vam predajem ja, a ne Ronaldo?

 

FIFA i kolonijalizam

[Kolonijalizam sigurno nije riječ koja će sportskom odjeljenju odvratiti pogled s mobilnih ekrančića. Ako makelelei i bentekei imaju nekog blagog pojma o njenom značenju, najvjerovatnije ne vide ništa loše u njoj. Naprotiv, ko ne bi izabrao da u Evropu doleti avionom, umjesto plutajući na pretrpanom gumenom čamcu? Nogomet, i uopće sport, vode ka 811.000 sedmično. Matematika, fizika, kemija, biologija... ne vode.]

Prof.dr.soc.nog: Zato ste vi učenici sportskih odjeljenja, po mom skromnom i skromno plaćenom mišljenju, inteligentniji od vršnjaka koji odlaze na matematičke olimpijade. Zašto bi ljekar koji istrči s torbicom na teren jednom ili nijednom uopće bio u platnoj kategoriji s igračem koji na terenu gine 90 minuta? Šta je loše u tome da vi gledate u uspješne i želite i sami biti uspješni? Tko bi želio postati Ivan Raos ako može postati Ivan Rakitić? Šta vas briga kako je ljudima oko vas danas ako će vama biti dobro sutra, je li tako? Znate kako je ljudima oko vas danas? Znate? Ne znate... Ok, znate koliko zarađuje Ronaldo. A koliko vaši roditelji? Koliko prodavač tenisica koje nosite? Koliko kinešćić koji ih je napravio? A koliko Ronaldo?

Nemate pojma.

A je li bolje u životu biti glup ili nezainteresiran?

Ne znate i ne zanima vas.

Ali svoju zemlju volite? Volite, vidim, svi nosite dresove. Znate li koliko je zadužena? Kome je dužna? Ko će otplatiti taj dug? Ok, vi nećete, vi ćete vani plaćati porez. Za zadaću, opišite šta volite, kad volite svoju zemlju. Koje banke su vam u njoj draže, italijanske, austrijske ili ruske? Čiji mobilni operateri, britanski ili norveški? Čije prodavaonice, njemačke ili Todorićeve? Normalno, Todorićeve...

 

Udžbenici

[Zašto sve udžbenike ne pravi Panini? Šta bi bilo loše u tome da i udžbenik vjeronauke, npr. bude album sa sličicama? Možda bi se mogli spojiti u jedan?]

Prof.dr.soc.nog: U prosjeku, devet od jedanaest igrača prekriži se ili promrmlja neku molitvu kad ulazi na teren, ili kad izvodi penal. Milion neke djece ih gleda, kako se ti ošišaš, tako se oni šišaju. Šta ti radiš, oni rade. Imaš uticaj. Ti jedeš čips, oni jedu čips. Ti se briješ gilletteom, oni se briju gilletteom. Ti briješ vjeru, oni briju vjeru. E sad ja vas pitam, tko kome plaća za tu reklamu? Pogodiš gol, prvo se malo raduješ, onda digneš kažiprste i pogledaš uvis, štoćereć, bog stoji iza tvog gola. Fala bogu... Bog me gleda... Ne bi ja ovo da nema boga... A tko stoji iza gola nevjernika? Zabio ga slučajno? Da naprimjer Coca-cola ima neki pozdrav, naprimjer, podignut mali prst u zrak, šta nju košta da napravi takvu kampanju, da li bi igračima zabranili da dižu mali prst kad ulaze na teren, ili kad daju gol, tj. kad znaju da milioni gledaju u njih?

 

Odjava

[Ako je ovaj misaoni eksperiment ostavio utisak da bi se i realno mogao provesti, onda bi to bio još jedan prilog tezi da u obrazovanju nije važno odakle se pođe (nogomet, ili, recimo, kuhanje, ili rock’n’roll) nego kuda se želi stići: do građanske odgovornosti, do racionalnog i kritičkog preispitivanja društvenih obrazaca mišljenja i ponašanja, do postkonvencionalne razine etičkog razvoja ličnosti...

A ako je to moguće postići u sportskom odjeljenju, zašto ne bi i u redovnim? Iako bi se prije toga trebalo odgovoriti na pitanje što su to uopće sportska odjeljenja.

Uspjeh očito umnogome zavisi od umijeća nastavnika da postavi pitanja, iznese činjenice i usmjerava razgovor. O fudbalu, ili turbo-folku, ili Ilijadi, svejedno.]

 

Tekst Nogometologija je objavljen u 24. broju štampanog Školegijuma (juni 2018. godine). Pročitajte i druge tekstove u serijalu Izgubljeno u printanju.

Najnovije

Sa bombom pod jastukom

Nenad Veličković

Školska deca i Sveti Sava

Za školske aktivnosti mora biti očigledno da koriste svoj deci

Miloš Janković

Obrazovanje očima i srcem jedne mame

Sretno mjesto škola

Fontoplumo

Nermina Vehabović Rudež, magistrica psiholoških nauka i psihoterapeutkinja

Kazna bez objašnjenja nikom ne koristi

Rubina Čengić

Između visokog obrazovanja i praktičnih, zanatskih vještina

VKV programeri ili korak naprijed, nazad dva

Samir Lemeš