Obrazovna politika

Enita Nakaš, ekspertica u Komisiji za obrazovanje Skupštine Kantona Sarajevo

Obrazovanje mora biti fleksibilno

Rubina Čengić

15.02.2023

Djeca u osnovnoj školi trebaju znanje dobiti na što brži, kraći i produktivniji način, a da im se kroz druge stvari povećava fokus i koncentracija.

Enita Nakaš je redovna profesorica na Univerzitetu u Sarajevu, specijalistica ortodoncije, gostujuća profesorica na univerzitetima u Trstu i Napulju, a trenutno je na poziciji prorektorice za međunarodnu saradnju Univerziteta u Sarajevu. Nakon završenog obrazovanja u Sarajevu nastavila je svoje usavršavanje izvan granica Bosne i Hercegovine, u Zagrebu, Bostonu, Tucsonu, Bologni i Milanu. Bila je predavačica na mnogim seminarima i skupovima. U uredništvu je brojnih međunarodnih naučnih časopisa, u kojima je i autorica mnogih radova iz oblasti ortodoncije. S početkom novog mandata Skupštine Kantona Sarajevo vanjska je ili ekspertska članica skupštinske Komisije za obrazovanje, koju čine i predsjednik Damir Marjanović, te članovi i članice: Fatima Smailbegović-Gavrankapetanović, Mahir Dević, Rusmir Pobrić, Danijela Zuletović i Lejla Omeragić.

 

Koja je uopšte uloga eksperata u skupštinskoj komisiji?

Moje iskustvo je kratko, ja sam nova članica te skupštinske grupe i ono što sam do sada vidjela jeste da sve što dođe na Skupštinu, a tiče se obrazovanja, prolazi tu grupu. Razmatrali smo budžet i obratila sam pažnju na to koliki je, koliki bi trebao biti budžet za predškolsko, osnovno, srednje i visoko obrazovanje.

 

Kako je izgledala debata o budžetu za obrazovanje: da li se razgovara samo o dostupnoj količini novca, ili i o potrebama, izazovima, kredama, direktorima koji kazne plaćaju iz budžeta, zbog čega škole možda imaju manje kreda, da škole trebaju nove računare, pametne table... 

Bila sam dio završne debate – došao je osnovni i prijedlog dopunskog budžeta, u kojem je traženo nešto što se zove proširenje. Meni je pojam dopunski budžet za proširenje, koji podrazumijeva završavanje ranije započetih projekata koji su bili označeni kao strateški, nejasan. Nejasno mi je da za nešto što je bilo strateški važno sada tražimo dodatni budžet. Mislim da o budžetu treba raspravljati u cjelini, pa ako nam je nešto strateški važno, a negdje postoje novci za nešto što je manje važno, možda možemo praviti preraspodjelu. Recimo, možda ove godine ne moramo obnoviti sve tramvajske stanice, iako nam je javni prevoz jako važan i zbog zagađenja i zbog drugih stvari. Mislim da se ta slika mora gledati šire i strateški, s aspekta prioriteta. Nadalje, mislim da tačke o obrazovanju u skupštini moraju biti usvojene jednoglasno. Ne mogu da shvatim da neko može glasati protiv zakona ili pravnih okvira o pitanjima iz obrazovanja. Mislim da se mora aktivno učestvovati u javnim raspravama i tokom njih treba naći kompromise ili bolja rješenja od predloženih. Izmjene zakona moraju biti utemeljene, mora se jasno znati zašto se nešto mijenja i onda je jednostavno pratiti javnu raspravu. Obrazovanje je dugotrajan proces i jednoglasno se moraju podržavati promjene koje su u skladu sa strategijom razvoja Kantona Sarajevo. To, nažalost, nije praksa. 

Zato, kako sad stvari stoje, mislim da podjednaku krivicu za loše zakone treba da snose i oni koji su glasali za, ali i oni koji su glasali protiv. Inače mislim da su obrazovanje i kultura stvari koje moraju biti izvan bilo kakvog političkog okvira i treba da budu tretirane isključivo za dobrobit društva u cjelini. Ako ne bude tako i ako obrazovanje i kultura budu loše tretirani, stranke koje čine vlast, ali i one druge, neće imati nikakvog kadra. Svakako će ova vještačka inteligencija potpuno promijeniti stvari, a obrazovanje trebamo kreirati tako da iskoristimo prednosti te vještačke inteligencije da naprimjer asistira djeci u učenju, da razvija aplikacije za podršku starijim osobama, da pomogne bolesniku, da mu olakša život... 

 

Koliko ste sada informisani o stanju i izazovima u različitim fazama obrazovanja?

Pratim šta se događa i oko 80 posto mog znanja je stvar mog ličnog interesa za obrazovanje i ličnog stava da je to najvažnija karika i društva i pojedinca, a 20 posto sam informisana zahvaljujući činjenici da sam prošla kroz zakone i akte koje su mi davale kolege iz Naše stranke da pogledam, dam osvrt, komentar... pa sam dijelom i tako upoznata sa svim, a između ostalog i s novim zakonom o osnovnom obrazovanju.

 

Kad spomenuste novi zakon o osnovnom obrazovanju – dok mi razgovaramo živa je debata o trajanju časa 40 ili 45 minuta...

Ministrica sigurno ima neke dobre namjere s tim, ali se to ne radi ovako. Za skraćenje časa na 40 minuta nema osnova da se kaže za šta je dobro ili kako će se iskoristiti razlika u vremenu. Istraživanja o dužini časa uglavnom su vezana za kurikulume i ishode učenja, ali ono što je sigurno jeste da se o dužini časa ne može odlučivati ovim redoslijedom. Mi prvo trebamo utvrditi šta treba našoj djeci i nama – djeca u cijelom svijetu nisu ista, društvena okruženja ih čine različitim. Kada utvrdimo šta treba našoj djeci, trebamo ići u ozbiljnu kurikularnu reformu, gdje znamo ishode i koncepte učenja. I tek onda da dođemo na dužinu trajanja časa. S nekim argumentima je logično da čas traje kraće, ali ako znate da djeca većinu gradiva ne savladaju za 45 minuta – pitanje je šta će savladati za 40 minuta. Uz to, naša djeca sve zadaće pišu kod kuće, samo tjelesni, likovno i muzičko završe na času, sve drugo uče kod kuća i često im trebaju instrukcije, dakle dodatno vrijeme i obrazovanje, a nije dobro da se oslanjamo na vanjske aktivnosti i da nam se obrazovni sistem temelji na mogućnostima, volji, želji i znanju ukućana da djetetu pružimo dodatno podučavanje. Ako je tendencija da se prave blokovi časova po dva, pa da govorimo o 80 minuta –  to ima drugačiji naziv. Ako će razlika od pet minuta biti iskorištena da se produži pauzu da djeca mogu imati blagi mentalni mir, jer nije lako imati pet različitih predmeta i prebacivati fokus s predmeta na predmet, i ako ćemo im dati deset minuta za opuštanje (uostalom, i odrasle zaboli glava od pet različitih tema ili sastanaka), možda to može pomoći da budu bolji, ali je trebalo kroz zakon omogućiti fleksibilnost i neki eksperimentalni model za testiranje rezultata blok nastave, časova usmjerenih na povezivanje predmeta... Mislim da je to poenta, a ne koliko će čas trajati.

 

 

Kurikularna reforma je u toku, podršku nastavnicima daje više od 20 timova sa stotinjak članova, radni sastanci ili skupovi se održavaju po hotelima, često se provode ankete na razne teme, ali nastavnici su i dalje nezadovoljni i zbunjeni... 

Rekla bih da je sve jako neorganizovano. Za kurikularnu reformu treba novac, a ako gledamo prijedlog novog zakona na koji se ministrica često poziva – tamo piše da neće tražiti dodatni novac. Uz to je nejasno da li zakon treba da prethodi reformi ili da je podrži, odnosno da li će zakon čekati reformu ili reforma čeka zakon. U svakom slučaju, smatram da zakon treba da bude fleksibilan, reforma striktno planirana na osnovu iskustava i djece i roditelja i nastavnika i na osnovu rezultata rada u školama i rezultata eksterne mature. Jako bih voljela da nam neko kaže kakve su rezultate na eksternoj maturi pokazala djeca koja imaju prosjeke 5.0, kao i to šta je bilo s njima kasnije, te da dobijemo parametre s fakulteta za te generacije i da na osnovu toga krenemo u reformu. Sada se svašta radi, ali netransparentno.

 

Nazirete li Vi u svemu što vodite i čitate neku politiku, sistem, cilj, strategiju za osnovno obrazovanje?

Nažalost, ne, i ne znam da li je to možda i sreća i nada. Zasad vidim samo volju za kurikularnom reformom, ali ne vidim nikakvu strategiju, niti sistematičan pristup temeljen na istraživanjima kojih ima mnogo, a koja mogu poslužiti kao osnov za reformu. 

 

Da li je možda srednje obrazovanje zapostavljeno usljed česte i dinamične priče o osnovnom obrazovanju, iako je činjenica da mnogo mladih ljudi iz srednje škole ide u život, na radna mjesta? 

Ono je zaista prepušteno samo sebi i čini mi se da baš zbog toga funkcioniše koliko-toliko zadovoljavajuće. U razgovorima s djecom i nastavnicima došla sam do spoznaje da su jako prepušteni sami sebi, da ne postoji ni plan aktivnosti, ni plan razvoja inkluzije. Često čujem da djeca s određenim poteškoćama ne mogu biti primljena u neku školu jer na smjeru koji žele upisati nema mjesta, popunjena je kvota, pa ih šalju na smjerove za koje oni nemaju interesa ili sposobnosti. To je propust, jer sve upisne kvote moraju biti proširene za broj djece i potrebe inkluzije – moramo se fokusirati na njihove sposobnosti i mogućnosti. Mislim da srednjim školama treba više pažnje. Lično preferiram prijemne ispite jer mislim da oni mogu pokazati sklonosti i sposobnosti djeteta za određene srednje škole. Eksterna matura nije najbolji mogući filter. Problem srednjih škola je i uplitanje roditelja. Ono što naše škole nemaju su jasno istaknute misije, vizije i ciljevi – to moraju imati, jer tako mlado biće koje bira svoj smjer u životu može lakše vidjeti gdje se može pronaći i šta je bolje za njega ili nju. Mislim da mnogo treba uraditi i na predmetima, u smislu određivanja šta je obavezno i šta je minimalan broj sati nekog predmeta koji moraju imati sve škole – veliki je propust što tu nemamo standardizaciju.

 

Kad već govorite o inkluziji – mnogo se govori o djeci s poteškoćama u obrazovanju, a u dokumentima kurikularne reforme nema ni slova o inkluziji.

S jedne strane, dobronamjerno gledajući, možda su toliko uključeni da nema potrebe da to ističemo, ali mislim da je to nešto na šta moramo posebno obratiti pažnju, jer mi smo izmanipulisali pojam inkluzije i fokusirali se na fizičke poteškoće više nego na mentalne, i ujedno manjinske probleme s kojima se susreću djeca. Uz to želim istaći i činjenicu da naš obrazovni sistem nije prepoznao silne migrante koji dolaze i prolaze i imaju potencijala, koji bi se kroz obrazovanje lako uključili u društvo. Sigurna sam da ima briljantne djece koja bi mogla ostati u Bosni i Hercegovini i biti uključena. Mislim da su nam usta puna inkluzije, ali se na tome ne radi dovoljno. Svjedokinja sam da se djeca nedokumentovano proglašavaju djecom s poteškoćama, a tu treba uključiti zdravstveni sektor, osvijestiti društvo i usmjeriti se na mogućnosti koje djeca imaju i pružiti im adekvatan prostor. Nadam se da će to prepoznati i osnovne i srednje škole, a na kraju i fakulteti, i osloboditi tu djecu stege neadekvatnog obrazovanja i prilike ili neadekvatnog prostora. Uostalom, pogledajte samo u koliko škola, odnosno školskih zgrada djeca s poteškoćama mogu ući – teško je povjerovati da će neko svoje dijete s poteškoćama dovesti u školu u kojoj se ono ne može popeti na gornji sprat ili otići u toalet.

 

Visoko obrazovanje je bremenito različitim problemima, debate se vode o centralizaciji ili budžetskoj nezavisnosti, ali ima mnogo informacija o nezakonitim napredovanjima, o nedostatku praktične nastave, neusklađenosti među srodnim fakultetima, ali i s međunarodnim programima, neadekvatnom rasporedu ECTS bodova, političkim zloupotrebama...

Moramo se fokusirati na to šta je moguće izmijeniti. Univerzitet u Sarajevu je najstariji i kao svako staro i veliko tijelo – nije fleksibilan, a obrazovanje to mora biti, i mora imati zakone koji omogućavaju fleksibilnost. Univerzitet je zaista bio ograničen ranijim zakonom, jer svaki kurikulum je morao proći skupštinsko odobravanje, pa ne možete očekivati da ćete dobiti veći broj vježbi ili neku drugu promjenu ako o tome odlučuje skupština u kojoj glasaju ljudi koji nemaju svijesti o tome koliko kome treba vježbi i šta znače pojedine manuelne vještine. Novi zakon će sigurno imati manjkavosti, ali se njegove promjene trebaju temeljiti na konkretnim podacima. Vjerujem da će s novim zakonom doći do brže transformacije kurikuluma i da će porasti zadovoljstvo i studenata i društva. Jedna od stvari koje mene uznemiravaju i koje razumijem, ali ne mogu da prihvatim, jeste da Univerzitet u Skupštini brani budžet, a bilo bi važno da se predoče sve dobre strane: koliko se kurikuluma promijenilo, koliko je procenata upisanih studenata završilo fakultet, jer ako pričamo o odlivu ili smanjenju broja studenata, važno je da znamo koji je broj učenika napustio srednju školu. Mi nemamo te podatke. Mislim da bismo trebali imati mnogo bolje izvještaje, sa više podataka. Univerzitet ima prednosti jer ima sjajne kadrove, ali moramo dobiti mogućnost da se potrebe univerziteta zadovoljavaju u hodu. Sada, ako se ispostavi da neki plan i program nije dobar, možete mijenjati do 30 posto, ali sa suštinskom izmjenom morate krenuti od prve godine, a to je dugo čekanje.

 

Kako vratiti povjerenje u Univerzitet u odnosu na privatne fakultete i u odnosu na zloupotrebe upisne politike, angažmana nastavnika...

Tu je jako važna uloga medija, koji se trebaju kritički osvrtati na loše pojave, ali kod nas je kritika neprihvatljiva, doživljava se kao lični i direktni napad, ne fokusiramo se na to da kritika može biti dobronamjerna. Kritike treba sagledati kao da nam govori mama koju volimo ultimativno, i na taj način obraditi informacije. Moramo se usmjeriti na kvalitet, povećati broj studijskih programa, prihvatiti činjenicu da neki ne mogu ostati onakvi kako su postavljeni. Moramo se fokusirati i na vještačku inteligenciju koja, kako vidimo, sve zna, sada i liječi. Mislim da se trebamo prilagoditi novonastaloj situaciji, shvatiti da je prednost našeg obrazovnog sistema što imamo dovoljno kadra, ali trebamo prvo svima vratiti dignitet jer se bave predivnim poslom, insistirati na kvalitetu studenata i rezultata – ne mora svaki student završiti fakultet. Studentima treba omogućiti jednostavnu promjenu fakulteta/smjera. Imaju pravo da mijenjaju, posustaju, ali i roditelji moraju početi podržavati svoju djecu kada kažu da se za nešto ne osjećaju sposobnim, i ne forsirati ih. Moramo postaviti parametre kvaliteta koje ćemo pratiti i pokušavati ih dostići. Ako se ti parametri postave ravnomjerno za sve, priča s privatnim fakultetima će prestati biti problematična, neće biti problem gdje neko završava fakultet. Ključ je u jasno definisanim ciljevima i ishodima. Vi možete i za predškolsko obrazovanja postaviti ishode i ciljeve i oni ne moraju biti veliki: dobar dan, doviđenja, izvini, hvala, pere rukice i ne kasni. U srednjoj školi se mogu postaviti parametri, i to ih fakulteti mogu postaviti kao vanjske parametre, dok fakulteti to mogu tražiti od poslodavaca. Mi zanemarujemo informacije koje oni mogu dati o svakoj članici Univerziteta. 

 

Da li s ovom vještačkom inteligencijom koja je nedavno promovisana obrazovanje, ovakvo kako je sada, uopšte ima smisla, u svim fazama? 

Još uvijek ima svojih prednosti. Istraživanja pokazuju da je fokus, koji je ranije bio mnogo veći i s kojim se mogla duže držati pažnja, značajno smanjen, sada s YouTubea prelazimo na Tik-Tok, gdje je sve mnogo kraće. Zbog toga mislim da treba postojati segment koji će raditi na tome da produži fokus, jer neki poslovi zahtijevaju da budete dugo fokusirani. Ne možete nekoga ko je kroz igru ili na drugi način prilično ležerno prošao kroz obrazovanje zamisliti kao neurohirurga koji mora da stoji i operiše 15 sati. Moramo se fokusirati na to da djeca u osnovnoj školi znanje dobiju na što brži, kraći i produktivniji način, a da im se kroz druge stvari povećava fokus i koncentracija, možda kroz crtanje, tjelesne aktivnosti poput šaha ili gimnastike, ali uz to moramo razviti i ishode, jer jedno je znanje, a drugo mentalno i socijalno razvijeno biće. Na taj način trebamo se prilagoditi novim trendovima, jer ako to preskočimo – šta god da radimo na višim nivoima obrazovanja neće dati rezultat i imaćemo nespremne mlade ljude za djelovanje i u vlastitoj sredini, da ne govorim o promjeni sredine koja je često neprihvatljiv izazov.

 

Dok razgovaramo, u Kantonu Sarajevo čekamo novu vladu, navodno se još uvijek ne govori o raspodjeli pojedinačnih pozicija i personalnim rješenjima. U prošlom mandatu imali smo koaliciju socijaldemokrata, liberala i desne partije, u kojoj je obrazovanje bilo prepušteno desnima i imamo ovo što imamo. Kako sada stoje stvari? 

Za mene je veći problem što je to prepušteno jednoj osobi. Iako razumijem da mora postojati ministar ili ministrica, mislim da to ipak treba da bude tim ili vijeće, jer ko god da imenuje ministra ili ministricu, ako daje smo jednu osobu i daje joj ličnu ambiciju ili odgovornost, a ta osoba mora da radi sa timom koji je zatekla, koji ne mora uvijek da joj bude blizak po ciljevima – mislim da to nije dobro. Ne vjerujem da postoji iko ko nešto može sam promijeniti...

 

Mislite na pomoćnike? 

Mislim da uz ministra mora ići i administracija. Ovo što sada imamo mi se ne sviđa. Za procese koji zahtijevaju fleksibilnost i brze promjene, a obrazovanje to jeste, morate imati zakone koji omogućavaju fleksibilnost i prilagodbu. Zato mislim da je bolje kada se administracija mijenja u isto vrijeme kada i ministar, jer u tom slučaju imate jasne protokole i ostavljate čisto iza sebe, da onaj ko dolazi zna s čim se sreće. Tako se bolje štite interesi društva jer se poslije izbora vidi šta društvo želi. Možda bismo tako dobili veći odziv i kod glasanja, jer bi svaki pojedinac znao da svako ministarstvo u cjelini radi u interesu društva. Ovako ja ne vidim koji parametri društva su se koristili i na osnovu čega nam treba čas od 40 minuta.

Naime, sastav vlade i skupštine se odlučuje na izborima, a oni trebaju zastupati interese društva. Teško je promijeniti nešto ako nemate podršku društva, odnosno glasačkog tijela. Kada stanovnici Sarajeva shvate da je u njihovom interesu da se desi promjena – moraju prvo izaći na izbore jer je to jedino vrijeme i mjesto gdje se promjena dešava. Ne po odluci jedne ministrice ili ministra. Čini mi se da kod nas nema jasno definisanih potreba društva, pa samim tim nemamo dobru izlaznost na glasanje, i kao rezultat svega toga imamo paušalnu ponudu dužine trajanja časa 40 min.

 

Prije izbora Vaše ime spominjalo se kao ime buduće ministrice obrazovanja – šta je s tim sada? 

To je više bilo moja želja da se bavim prvim stepenicama obrazovanja. Smatram da neko iz visokog obrazovanja treba da bude ministrica preduniverzitetskog obrazovanja jer univerzitet educira osobe koje će voditi tu nastavu. Isto tako, mislim da neko iz preduniverzitetskog obrazovanja treba da radi na visokom obrazovanju jer može vidjeti gdje se univerzitet može utegnuti, urediti, šta treba pojačati, kako bi kurikulumi trebali izgledati, čemu posvetiti više pažnje. Moram da priznam da ja nisam zadovoljna ovom podjelom ministarstva obrazovanja, jer je za mene obrazovanje proces koji se ne može dijeliti, nego je to kontinuirani proces, govorimo i o cjeloživotnom obrazovanju, to je praktično krug, jer ono što dobijemo iz jedne faze prelazi u narednu, i voljela bih da sam involvirana u to jer smatram da mogu dati doprinos.

 

A možete li uticati na to ko bi mogao biti ministar/ministrica obrazovanja, šta treba mijenjati u obrazovnoj politici?

Moj motiv ulaska u politiku je ideja da je promjena moguća. Mislim da je važno da sagledamo šta je najvažnije za naše društvo, a vjerujem da je obrazovanje od krucijalnog značaja, ali je u ovom trenutku u tolikom haosu da bih ja počela zagovarati zakon o home schoolingu, pa da svaka porodica stoji iza obrazovanja svog djeteta. Nikada nisam bila u situaciji da sjednemo svi za jedan sto i pričamo šta nam treba i kako ćemo to postići i da tražimo osobu u skladu s tim, a nisam sigurna ni da li ta osoba treba da dođe iz ekspertne grupe, struke ili s menadžerskim vještinama. Osim toga, mislim da u Skupštini treba pričati o uspjesima naše djece i obrazovanja i na osnovu toga pričati o promjenama u obrazovanju, a ne o budžetu. Mislim da za obrazovanje treba širi krug ljudi koji se mora dogovoriti oko toga šta hoćemo, a kadrova imamo. 

Najnovije

Asistenti u nastavi u Tuzlanskom kantonu

Ministarstvo: Za broj angažovanih prebrojte konkurse

Anisa Mahmutović

Prijedlog pedagoških standarda i normativa za osnovni odgoj i obrazovanje u Kantonu Sarajevo

Ne sam, SAFER-e

Savka Skarić

Povodom dokumenta U susret SAFER učenju

Pitanja bez odgovora ili kako je uzurpirana reforma obrazovanja

Uz dokument U susret SAFER učenju

Postnormalna nauka i halal Harari

Samir Lemeš

Povodom dokumenta U susret SAFER učenju

Pokušaji poboljšanja našeg obrazovanja se rade pogrešnim putevima

Lamija Tanović