(Tekst prenesen iz štampanog izdanja Školegijuma, broj 23, mart 2018.)
Moda putovanja u Barcelonu u okviru školskih ekskurzija počela je kod nas nekako u vrijeme kad sam bila maturantkinja. Valjda smo bili postratni klinci radoznali da vide svijet u kojem se živi normalno, željni diskoteka i raskoši, umorni i zgađeni siromaštvom, tjeskobom i tenzijama u kojima smo odrastali. Barcelona je danas top-lokacija, još uvijek ne zbog arhitekture Antonija Gaudíja niti zbog Dalijevog muzeja u Figueresu, nego zbog obilaska stadiona Camp Nou i za mnoge prvi put prilike da vide nastup stripera i striptizeta. A još uvijek to nije Meyrin, mjestašce u blizini Ženeve, praktično uz švajcarsko-francusku granicu. Tu se, na adresi Route de Meyrin, 1211 Genève, Švajcarska, nalazi najveći evropski naučno-istraživački centar, Conseil Européen pour la Recherche Nucléaire, poznatiji po akronimu CERN.
Trista čuda
Sam CERN je kompleks zgrada i uličica nazvanih po poznatim fizičarima. Osim statue Shive Nataraje između glavne administrativne zgrade (br. 40) i hotela (br. 39), te kapsule za magnetni dipol na kojoj piše Accelerating Science ispred glavnog restorana i kafeterije, nema ničega posebno zanimljivog. Osim par stvari. Tu je mali muzej, bivša laboratorija u kojoj stoji CERN-ov prvi sinhrociklotron, iz perioda osnivanja CERN-a (pedesete godine prošlog vijeka), a preko kojeg se projicira animacija s objašnjenjima principa rada ovog sudarača čestica i sa istorijatom same institucije.
The Globe of Science and Innovation sferična je zgrada drvene konstrukcije koju su za Expo.02 projektovali dvojica ženevskih arhitekata, Hervé Dessimoz i Thomas Büchi. Ispod kupole, približno velike kao kupola bazilike sv. Petra u Rimu, udomljen je muzej nauke i tehnologije u kojem se mogu pogledati izložbe o svijetu subatomskih čestica i Velikom prasku, i drugih trista čuda: čime se to sve CERN bavi, na koje načine bazična nauka utječe na stvaranje tehnologija neodvojivih od naših života (treba se sjetiti da je internet nastao upravo na CERN-u), šta su istraživački alati CERN-a, tzv. maglena komora, jedan od najstarijih detektora čestica, a uz malo sreće i neka zanimljiva putujuća izložba. Sponzori ovih postavki su i neke korporacije, poput Rolexa. Lovce na suvenire u CERN-shopu čekaju ne baš jeftine drangulije – cekeri, majice, olovke, igraće karte, bojice, hemijske, USB-ovi, narukvice, magneti za frižider, igračke, slagalice, šolje, naljepnice, sve sa logom CERN-a.
Rozeta u hramu nauke
Ali sve to pada u sjenu onog trenutka kada vas odvezu nekih 30-ak kilometara sjevernije, u Francusku, ispod obronaka Jure, u zgradu ispod koje je smješten Kompaktni mionski detektor (Compact Muon Detector, CMS). Kompleks CERN je samo jedan dio cijele institucije. Ono što ne vidimo, što se nalazi ispod zemlje, jeste tunel u kojem se provociraju sudaranja čestica i u kojem se opažaju i bilježe podaci važni za naučnike. Tunel se zove Large Hadron Collider (LHC) tj. Veliki hadronski sudarač. Kružnog je oblika i ima 27 kilometara u obimu, na čijim se određenim tačkama rade različiti eksperimenti i detekcije, npr. ATLAS, ALICE, LHCb i danas najpoznatiji, već spomenuti, CMS.
Posjete CMS-u su moguće samo kada LHC ne radi, jer se tada vrše opravke i kontrole detektora. Pošto je tada rastavljen, može se lijepo promatrati sa jedne platforme unutar tunela, smještenog 100 metara ispod površine zemlje.
Ta grdosija ima prečnik od 15 metara, a teška je oko 14.000 tona. Izgledom podsjeća na rozete gotičkih crkava, pa je to razlog više da cijeli prostor doživite kao hram savremene nauke, ma kako paradoksalno to zvučalo. Ljudi na CERN-u nisu oduševljeni analogijom s hramom, jer ovdje uglavnom vladaju sekularni pogledi na svijet, a sama Shiva Nataraja je shvaćena kao metafora za svijet čestica koje u svom plesu stvaraju nama poznati univerzum. Njima se ne sviđa ni naziv Božija čestica, kako su mediji prozvali u CMS detektoru 2012. godine otkriven Higgsov bozon, česticu koja objašnjava nastanak dijela materije. Nju su šezdesetih godina prošlog vijeka predvidjeli Peter Higgs i François Englert, a 2013. otkrili, za šta su dobili i Nobelovu nagradu iz oblasti fizike. Otkriće Higgsovog bozona je kruna proučavanja nečega što zovemo standardni model, a što predstavlja objašnjenje interakcije subatomskih čestica.
Teško je opisati osjećaj koji vas obuzme dok stojite ispred ovog detektora. Uzbuđenje, jer ste nakratko u dodiru sa dijelom istorije, revolucije, promjene paradigme. Strah, osjećaj kako ste mali i kako ništa ne znate... Gomila metalnih sklopova, kristala, provodnika stoji pred vama kao vitraž, spomenik nauci.
Kako posjetiti CERN?
No, ovdje je vrijedno zapitati se da li, u našem vremenu dostupnosti informacija, vrijedi posjetiti hram nauke? CERN je sve materijale stavio u opticaj, tako da je praktično sve dostupno na internetu. Da li je bezumni osjećaj ljepote i važnosti CMS detektora i cijelog CERN-a jedini razlog da se posjeti ovo mjesto? Da li je ta posjeta više neka vrsta modernog hodočašća nego li potencijalna ekskurzija u kojoj se nešto može naučiti?
Činjenica je da sve vrvi od mladih. Osim doktoranata i postdoktoranata, tu je i mnogo srednjoškolaca. Upoznala sam učenike iz Kenta, grupu učenika iz Utrechta te mlade Italijane. Njihovo ushićenje nije bilo ništa manje od ushićenja mojih školskih drugova na tribinama stadiona Camp Nou.
Posjetiti CERN u školskoj ekskurziji je istovremeno i veoma jednostavno i teško, a to zavisi iz kojeg dijela svijeta dolazite. CERN sve prima, a čak u nekim situacijama jednim dijelom pokriva i troškove puta i smještaja. Prvi kontakt je stranica VisitCERN, a alternativa je da vas ugosti neko od zaposlenika. Problem je što CERN ne može primiti velike grupe učenika, kakve su to kompletne generacije maturanata. Smještajni kapaciteti su ograničeni i često popunjeni. Alternativno, mogu se koristiti i atomska skloništa, kojih ima dosta, a uglavnom su skromno ali ugodno namještena. Problem su i cijene, kako smještaja tako i hrane. Sve je vrlo nepristupačno učenicima i nastavnicima iz našeg regiona. Primjerice, jedan obrok u restoranu CERN-a košta između 8 i 15 švajcarskih franaka, a hamburger je 13 franaka. Kada CERN i pokrije djelimično troškove smještaja, zahtijevaju da posjetitelji imaju minimalno 40 švajcarskih franaka dnevno za hranu. Priznaćemo, to za naše uslove nije malo.
Ali otvara pitanje svrhe naših maturalnih ekskurzija. Sigurna sam da ima učenika koji su zaljubljeni u nauku, posebno fiziku, i čiji bi duboki osjećaj poštovanja prema nauci i razumu koji se gaji na ovoj instituciji ovdje bio zadovoljen onako kako nikada ne bi na stadionu Barcelone. Atmosfera koja vlada na mjestu stvaranja međunarodne velike nauke (termin big science označava onu nauku za koju su potrebna ogromna finansijska sredstva tako da više država ujedinjuje svoja sredstva i ulaže u razvoj nauke) nešto je što bi im škole, roditelji i nastavnici trebali i morali priuštiti. A šanse da sretnu, u prolazu ili u restoranu, ljude koji su učestvovali u detekciji W i Z bozona te Higgsovog bozona, poput nobelovca Carla Rubbie ili Briana Coxa, veće su nego da na tribinama sretnu Lea Messija. Jednako su velike i da im se obrate, predstave i nešto pitaju, a ništa manje i da dobiju ljubazan odgovor. To se još uvijek ne može preko interneta.
