Kako vodim sekciju za borbu protiv međuvršnjačkog nasilja, odlučila sam da sa đacima u prvom razredu Gimnazije Živinice na času odjeljenske zajednice obilježim Dan ružičastih majica. Kada sam ih pitala hoće li da razgovaramo o tome, većina je rekla da želi iznijeti svoju priču. Zamolila sam ih da u znak solidarnosti svi obuku ružičaste majice, pa smo sjeli u krug i gledali jedni druge.
Znala sam da govoriti otvoreno i iskreno o ličnim problemima pred grupom nije nimalo lako, čak ni za odrasle, a posebno za adolescente. Kao voditeljica diskusije postavljala sam im pitanja kako se osjećaju u školi; da li su ih zlostavljali vršnjaci; šta ih muči; jesu li zadovoljne sobom; da li se osjećaju dobro u odjeljenju, kod kuće, među prijateljima; je li im potrebna pomoć oko nečeg; šta ne mogu riješiti same; koje probleme imaju u odjeljenju... Bilo je na tom času tišine, stida, gurkanja, izvrdavanja i skrivanja. Učenicima je bilo najteže govoriti ako imaju probleme u porodici ili ako trpe neku vrstu nasilja, ali su pričali svoje priče, drugi nisu komentarisali i slušali su pažljivo, pojedini su i zaplakali.
Zlostavljale su me drugarice iz osnovne škole, govorile su mi da sam jako debela. Izgladnjivala sam se danima i smršala sam. Zlostavljanje je donekle prestalo, ali ja se nisam osjećala bolje, postala sam depresivna i anksiozna. Moji roditelji su vidjeli da nešto nije u redu i spasili su me. Sada znam da sam se pokušavala poistovjetiti s njima da bi bila prihvaćena, da bi me ostavile na miru, ispričala je jedna djevojčica.
Druga učenica je ispričala da su joj se rugali i vrijeđali je jer je bila viša od svojih vršnjaka, da su joj govorili kako će nositi obuću broj 58. Ruganje i vrijeđanje je počelo u vrtiću i trajalo sve do gimnazije. Čuli smo i priču djevojčice koja se prebacila iz jednog odjeljenja u drugo jer je imala drugaricu koja joj nije dala da se druži s ostalima u odjeljenju.
Mene je situacija s koronom spasila – prestala sam se viđati s osobama koje su me vrijeđale, nisam putovala istim autobusom kući jer su mi davali razne nadimke i cijeli autobus mi se smijao, a jednom su mi dječaci stavili petardu u kapu, koja se zapalila. Iako sam se često žalila da mi se rugaju, tek tada su nastavnici i pedagog reagovali i malo su me popustili. Kako je počela pandemija, ne idem u školu tim autobusom i odmorila sam se, postala sam zrela osoba, zaboravili su i oni mene i ja njih, ispričala je jedna učenica.
Predosjećala sam da će biti ovako. Kao razrednica uočavam promjene u ponašanju đaka: pojedini se otuđuju od društva i žele biti sami, agresivni su, razuzdani, dosađuju se na nastavi i prave veliki broj izostanaka, tužni su, nisu zadovoljni sobom i svojim izgledom, imaju probleme u porodici, kasne na nastavu, upali su u loše društvo, počeli koristiti nedozvoljene supstance, zlostavljaju ih vršnjaci i slično. Prvi koji primijete određene promjene u ponašanju nekog učenika su njihovi prijatelji iz odjeljenja, pa čas odjeljenske zajednice dobro dođe za takve slučajeve.
Ovaj čas inače je obavezan, ali ne ulazi u nastavnu normu. U velikom broju škola raspored je kreiran tako da odjeljenska bude posljednja u toku dana, kako bi nastavnice djecu ranije pustile kući, a ona se malo odmorila. Svaka škola pravi raspored tema za odjeljensku zajednicu za cijelo polugodište, s mogućnošću odstupanja u slučaju potrebe, ali su mi učenice pričale da ovaj čas praktično ne postoji, osim ako se dogodi neki ozbiljan problem, poput vršnjačkog nasilja, velikog broja izostanaka i puno negativnih ocjena.
Da li će razrednice same birati temu, pratiti mjesečni plan za odjeljenske zajednice, održati interaktivne radionice, pozvati kolegice ili roditelje na čas, zavisi od njih i odjeljenja. Jedan od problema pri njihovoj realizaciji jeste što nastavnici i nastavnice nisu dovoljno obučene za ovaj oblik komunikacije s djecom. Da bi bile uspješne na način da ostave utisak na đake i potaknu ih na razmišljanje, treba im dodatna edukacija. Potrebna je saradnja sa školskim razvojnim timovima, tamo gdje postoje, s pedagogom i psihologom, s roditeljima i kolegicama koje imaju iskustva, kao i odjeljenje s dobrim rezultatima u vladanju. Časovi odjeljenske zajednice đacima pomažu da uče kako da uče, razvijaju samopouzdanje, stvaraju realnu sliku o sebi i svojim talentima, iznose i rješavaju probleme, uče kako pomoći drugima...
Svoj čas o međuvršnjačkom nasilju i Danu ružičastih majica održala sam u formi grupne diskusije, koja se primjenjuje u Srbiji, Mađarskoj i Sloveniji. Slučajno sam ovo našla na internetu, dok sam osmišljavala sadržajan čas koji će imati efekta i dirnuti moje učenike. Cilj mi je bio da ojačam povjerenje između nas, da ih potaknem da govore iskreno.
Grupne diskusije imaju brojne prednosti: možemo bolje upoznati učenice, pratiti njihove promjene; odjeljenska zajednica se razvija, kao i kapacitet za nastavu i učenje; đaci jačaju solidarnost i povećavaju stepen pažnje koji posvećuju drugima, osnažuju saradnju i otvaraju prostor za davanje povratne informacije, stiču osjećaj pripadništva grupi u koju vjeruju, mogu se osloniti na svoje prijatelje iz odjeljenja i razrednog starješinu, mogu s njima dijeliti radosti i probleme, mogu dobiti rješenja problema...
Učenici su mi na ovom času dali ideje kako spriječiti nasilje među njima: razgovorom o ličnim problemima, o nasilju već u osnovnoj školi, većom pažnjom roditelja, boljim praćenjem ponašanja djece u kući i školi, i tako dalje. Naveli su da različiti programi podučavanja o ovoj temi mogu značajno doprinijeti smanjenju tog problema, ali i članstvo u sekcijama i vannastavnim aktivnostima, gledanje filmova, čitanje knjiga, korištenje multimedijalnih materijala... Smatraju da ih sve to odvaja od lošeg društva, jer tu pronalaze prijatelje koji imaju slične interese i vlada pozitivna energija, osjećaju se sigurnije, prihvaćeno, voljeno, i mogu širiti pozitivnu energiju, ne misle o ružnim stvarima. Eto, zbog toga grupne diskusije na času odjeljenske zajednice mogu pomoći.
No, da bi jedan razredni starješina bio dobar, mora imati podršku roditelja, koji imaju najvažniju ulogu u zaustavljanju nasilja, koji trebaju usmjeravati i voditi svoje dijete u razvoju pozitivne ličnosti, učeći ga odgovornosti i poštovanju svojih i tuđih prava. Učenice kažu da većina zlostavljača ima probleme u porodici, da djeca nose odgoj iz kuće i da su ona ogledalo roditelja, i to pokazuju prema drugima. Kako bi ostvarili bolju saradnju s roditeljima, razrednici mogu održavati interaktivne radionice na času odjeljenske zajednice. Dobro je pozivati mali broj roditelja, po troje, a teme mogu biti zdrava ishrana, vršnjačko nasilje, droga i alkohol i slično. Veoma je važno da đaci i roditelji zajedno čuju korisne savjete kako sačuvati zdravlje, kako se što prije odviknuti od poroka, šta učiniti ukoliko dođe do međuvršnjačkog nasilja...
Dan ružičastih majica obilježavamo od 2007. godine, 27. februara, na dan kada je dječak u Kanadi bio izložen vršnjačkom nasilju jer je u školu došao u ružičastoj majici. Kasnije se ispostavilo da je ta majica bila simbol podrške njegovoj majci koja je bolovala od karcinoma dojke. Njegovi prijatelji odlučili su podići svoj glas protiv zlostavljača, te su u znak solidarnosti sutradan svi došli u ružičastim majicama. Tako je ova simpatična odjeća postala simbol borbe protiv vršnjačkog nasilja u školama.
