Ministar obrazovanja u Kantonu Sarajevo, Elvir Kazazović namjerio je krunisati mandat hvalospjevnim izvještajim svojih podređenih o radu Ministarstva. To je, da tako kažem, žanr kroz razne epohe priznat i ovjeren iskustvom generacija moćnika: ščepaj umjetnika za vrat pa posadi pred sebe da te ovjekovječi. Tako je mnogi trgovac ribom obezbijedio portret sebe pod sjajnom bojnom spremom na vranom alatu, a mnogi je silnik opjevan u ime zahvalnog pučanstva.
No na ministrovu žalost, 21. je vijek i uprkos djelovanju njegove stranke i njenih koalicionih partnera, još nas ima i živih i pismenih, pa teško da može računati na to da će istorija priznati samo njega samog za svjedoka uspješnosti njegovog mandata.
A među tim nama živima i pismenima ima nas koji smo djecu u škole poslali baš nekako kad se ministar Kazazović zaministrio. Iako njemu sasvim sigurno, kao i mnogo kojem našem ministru, izgleda kanda se na toj poziciji i rodio, mandat mu je počeo nedavne 2015. godine. No i za nas roditelje, vjerujte bez šale, kao da je prošla cijela vječnost. Jer, zapravo, na određeni način i jest - te nepune četiri godine u ranom školskom dobu naše djece mogu značiti totalnu propast generacije. Spram toga su čak i oni upitni ministrovi tenderi tek neznatna šteta.
Moje dijete, prvačić iz školske 2014/2015. godine, do svog petog razreda i prelaska iz razredne nastave u vode predmetne nastave naučilo je puno toga.
U prvoj godini učilo je i naučilo da postoje velike i male škole. Velike škole treba da postanu još veće. Male škole su teret za budžet i mogu se iskupiti tako što će postati atraktivne građevinske lokacije. Placevi. Kreneš u školu, završiš na placu. A tvoje uspomene na đačko doba, tj. uzaludni budžetski trošak, čuva neki hilz, rezort, vila, tržni centar, u zavisnosti od položaja, kvadrature i konfiguracije rečene atraktivne škole, pardon placa.
U drugom razredu učilo je da neka djeca imaju psihičke poteškoće i zbog toga bacati sve što im dođe pod ruku. Naučilo je odgovor sistema na tu situaciju: ostala djeca treba da izbjegavaju leteće predmete. Dijete koje se bori s teškim psihičkim problemima pak nauči da je ono sistemu problem koji se ćuška iz škole u školu.
U trećem razredu je utvrdilo lekciju izbjegavanje letećih predmeta i savladalo teško gradivo iz istorije: u ratu neko može ukrasti cijelu zgradu škole, a njegovi stranački jarani mogu u poraću izbrisati i samu školu da neko ne bi pitao za zgradu. Ponovljena je i lekcija o potencijalu placa koji čuči u svakoj školskoj lokaciji.
Četvrti razred bio je ne mala, no velika i najveća matura za moje dijete. Dakle, naučilo je da među prosvjetnim radnicima postoje ljudi na određeno i ljudi na neodređeno. Prosvjetne radnike s određenim rokom upotrebe ministar i njegove statistike mogu da prebrišu s radnog mjesta. Djecu treba odmah poučiti da dirljive pjesme ne pišu učiteljima kojima može isteći rok upotrebe nego, npr. ministru ili ministarskim pomoćnicima. Oni su vječiti.
Te godine je ministar ispunio obećanje dato velikim školama: Tegobu rada u prenapučenim odjeljenjima moraju osjećati podjednako male i velike škole. Obećanje je ispunjeno tako što je npr. učiteljica mog djeteta, prosvjetarka na određeno, otputovala u Zemlju Nedođiju, Ul. Tehnološkog Viška bb, a dva manja razreda su spojena u jedan ogromni. Ministar je obećao ravnopravnost u pristupu obrazovanju, nije obećao obrazovanje.
Tokom drugog polugodišta iste godine dijete je usavršilo vještine uzvraćanja udaraca, kao najefikasnije vaspitne metode u prenapučenom razredu. Savladalo je i osnove kreativne upotrebe patent-olovke i opreme za tjelesni odgoj na drugom živom biću. Shvatilo je da prosvjetari na neodređeno mogu, ali ne moraju, znati šta rade, pa ih zato povremeno pošalju na bolovanje, kako bi onda prosvjetari na određeno mogli djecu učiti množenju, dijeljenju, pravopisu i tečnom čitanju.
Za uspješnu školsku godinu dijete je nagrađeno - opstankom.
Na kraju te godine, pred mojim djetetom otvorio se horizont škole plivanja, skijanja, planinarenja, vrtlarenja... Na tom svijetlom obzorju, evo sad kad smo u petom razredu, svake sedmice se ukaže drugi nastavnik matematike, u zavisnosti od vodostaja konkursa; nastavnici jezika slijede putanju Lutajućeg Holanđanina, nastavnici prirode omrknu - osvanu kao nastavnici društva. Svjedočili smo čak i mirakuloznom ukazanju Matrica ponašanja i njihovom jednako mirakuloznom nestanku poput Pepeljuge u ponoć. Nad tim idiličnim prizorom bdije Milionski Elektronski Dnevnik, ne uvijek, doduše, nego zavisno od opterećenja skupih ministrovih servera.
Šaljivi ton ove pričice prikriva potpuni očaj roditeljstva školarca u mandatu ministra Kazazovića. Djeca putuju kroz razrede kao na pokretnoj traci, po automatizmu se ispisuju svjedodžbe i ovjeravaju realizacije školskih programa. Nastavnici se bore da opstanu dok ih vjetar konkursa raznosi kao maslačke, a ni same škole više nisu postojani temelji društva, nego nešto fluidno i labilno, jedva stabilnije od večernjih kurseva.
A obrazovanje? Obrazovanje se za one s finansijskim kapitalom odvija s privatnim instruktorima, za one s porodičnim intelektualnim kapitalom - uz poduku roditelja, a za one koji nemaju niti jedno niti drugo - uopšte se ne odvija. Nisu to neka djeca u nekim iznimnim okolnostima u nekim 'lošim' školama, koja eto slučajno propadaju kroz sistem. Sistem je, sasvim namjerno i strateški, propao sam kroz sebe. A djeca nam ne maturiraju iz fizike ili jezika ili geografije, već iz osnova reforme.
Stoga sam prinuđena iznevjeriti namjeru koja se dala naslutiti u uvodu teksta: ja se zapravo moram složiti s ministrom Kazazovićem u njegovoj ocjeni njegovog mandata. On jest bio izuzetno uspješan. Bio je izuzetno uspješan u ispraćanju omladine u vojsku konobara, malinara, sobarica, njegovatelja, bankarskih tehničara. Generacijama će ovo društvo osjećati efekte reforme koja ga iz dana u dan pretvara u priučeno, pokorno roblje tržišta i stranačke elite. Baš kao što je ministrova stranačka mašina i planirala.
