Online i učionica, pitanje je na koje smo najzad, dvije sedmice prije početka školske godine u Sarajevskom kantonu, dobili odgovor: i jedno i drugo. A pitali smo se svi koji smo roditelji školske djece, ili članovi njihovih domaćinstava i porodica, ili smo zaposleni u školama, ili smo đaci, ili nam je naprosto ta tema – obrazovanje – važna u životu. Jer se reflektuje na sve druge oblasti, dugoročno, i nepovratno.
Odgovor Ministarstva, na četiri strane, očekivano je površna i neznalačka improvizacija, što nikoga nije iznenadilo. Onaj ko ga je sročio ni sam ne bi umio odgovoriti na niz potpitanja; npr. zašto je broj učenika u učionici ograničen na 15, ili zašto je dužina časa skraćena na 30 minuta, ili kako je to zamišljeno da učiteljica u okviru svoje 40-časovne radne sedmice priprema i jedan i drugi oblik nastave (drugi za đake čiji roditelji izjave da ne žele djecu slati u školu).
Listi bi se mogla dodati i pitanja ko je autor "Metodologije realizacije 'online' nastave u Kantonu Sarajevu", "Smjernica za praćenje i vrednovanje i ocjenjivanje učenika tokom 'online' nastave" i "Smjernica za izradu digitalnog obrazovnog sadržaja za osnovne i srednje škole", zašto još nisu objavljene i dostavljene školama.
Ministarstvo je svojim rješenjem (i online i učionica) prividno izašlo u susret objema suprotstavljenim stranama: i onima koji s iskustvom ljetovanja u Neumu ili Ulcinju ne vide učionice kao opasna mjesta, i onima koji razuman oprez povremeno brkaju s histerijom.
U suštini, teret odgovornosti ponovo je prebacilo sa kancelarija na zbornice, odnoseći se prema njima kao prema mliječnim farmama s automatizovanom mužom.
Zato je pitanje svih pitanja: Zašto skoro pola godine od proglašenja pandemije nemamo kompetentan odgovor na krizu?
Odgovor je: Zato što nemamo kompetentne kadrove u institucijama koje bi taj odgovor morale dati, a nemamo ih jer je obrazovna politika u posljednjih četvrt vijeka vođena s ciljem zadovoljenja stranačkih potreba i interesa, bez brige za interese i potrebe djece i društva u cjelini. Da nije bila takva, afera s malinatorima i njeno lagano guranje u zaborav ne bi bilo moguće.
S tih deset miliona spiskanih maraka po stranačkim vezama pred našim očima i s pogledom kroz malinjak dvadeset pet godina unazad, savršeno je svejedno hoće li djeca sjediti pred tablom ili ekranom. Suština je da će i tabla i ekran biti ispunjeni uglavnom zagušljivim i neprovjetrenim sadržajima, u strogim okvirima birokratske i administrativne inercije. A činjenica da ni roditelji ni nastavnici ništa povodom toga neće poduzeti pokazuje da su i njihovi prioriteti daleko od prava djece na savremeno, kvalitetno, pravično, pošteno i zanimljivo obrazovanje. Uglavnom su svi zadovoljni školom kao ustanovom za pružanje bejbisiting usluga, do upisa bebe na birački spisak.