Na konferenciji koncipiranoj u tri panela detaljno su analizirani svi poslijeratni neuspjeli pokušaji obrazovnih reformi u BiH, kao i uzroci neispunjenja potpisanog, uz iznošenje ličnih iskustava učesnika. Iznosili su i analizirali probleme s kojima su se suočavali u ustanovama u kojima rade i djeluju, zatim pozitivne prakse koje im daju vjetar u leđa da istraju u nastojanjima da se zaista bave obrazovanjem u državi koja, kako su se svi složili, danas nema jasno definisanu ni obrazovnu politiku, odnosno obrazovni sistem.
O marginaliziranju obrazovanja u sklopu tekućih reformskih procesa
Namir Ibrahimović, koji je ispred Školegijuma govorio na panelu Obrazovne politike na margini Reformske agende, konstatovao je da je karakteristika politike obrazovanja BiH da se zapravo ne radi apsolutno ništa, odnosno da se sve vezano za obrazovanje, prividnim reformisanjem istog, drži onakvim kakvo i jeste. Kao argument naveo je formalnu reformu devetogodišnjeg obrazovanja nakon koje nisu uslijedila nikakva poboljšanja ni promjene:
Pored toga što reforma nije sprovedena da se postignu neki značajni rezultati, nije urađena i usaglašena ni na nivou države. U nekim dijelovima BiH prva generacija je upisana 2004/05. godine, a u drugim znatno kasnije, tako da još uvijek imamo nekih kantona u kojima nije izašla nijedna generacija po planu devetogodišnjeg obrazovanja. Ovdje se često govori o reformama obrazovanja i potrebi za promjenama, a zapravo ne mijenjamo ništa. U posljednje 22 godine uloženo je mnogo novca u obrazovanje, a taj novac uglavnom su ulagale međunarodne organizacije. Njihove želje su usvojene bez neke velike rasprave zašto su za nas važne i šta se konkretno unapređuje.
Kako se u Bosni i Hercegovini odnosi prema obrazovanju pokazuje implementacija dokumenta Strateški pravci razvoja obrazovanja u Bosni i Hercegovini sa planom implementiranja, 2008.–2015., koji je potpisao tadašnji predsjedavajući Vijeća ministara Nikola Špirić (dokument je u međuvremenu izbrisan sa stranice Ministarstva civilnih poslova BiH, ali je dostupan na stranici Školegijuma). Ibrahimović je analizirao provedbu planova na koje se ministar obavezao:
U dokumentu se obećava sljedeće:“Nužno je tradicionalni sistem obrazovanja učiniti otvorenijim, fleksibilnijim, te omogućiti pojedincima da upražnjavaju svoje individualne načine i stilove učenja koji su prilagođeni njihovim potencijalima, potrebama i interesovanjima.“ U dokumentu je obećano da ćemo imati sistem vrednovanja i mjerenja kvaliteta rada, što će istovremeno poslužiti i kao temelj profesionalnog razvoja svakog nastavnika. Uvest će se i licenca za nastavničko zanimanje, koja će se obnavljati. Glavni uvjet za produžavanje licence, osim uspjeha u tekućem radu, bit će i uključenost pojedinaca u sistem profesionalnog usavršavanja i razvoja. Sadržaji učenja bit će rasterećeni od nepotrebne faktografije i više povezani sa životom i razvojem nauke, tehnike i tehnologije. Podsticat će se primjena metodologije usmjerena na dijete/učenika/studenta i u okviru toga razvijanje kritičkog mišljenja, sposobnosti rješavanja problema i primjene znanja, vodeći računa o sveobuhvatnom (holističkom) razvojnom pristupu svakom pojedincu, uključujući djelovanje odgojno-obrazovne ustanove, porodice i socijalnog okruženja. Dakle, do 2015. godine vlasti u BiH su obećale i obavezale se ispuniti čitav niz stvari, ali to nisu uradile. Za navedeno niko nije proglašen odgovornim. U samom dokumentu čak nisu ni imenovane institucije koje su sve to bile dužne da sprovedu, kako bi trebala da se uradi jedna strategija. Već 2015. godine predstavljen je novi dokument oko izrade zajedničke jezgre planova i programa.
Provedba ove reforme nije bila njegov jedini argument, osvrnuo se i na implementaciju aktuelnih reformi obrazovanja.
A kako zapravo karikaturalno izgledaju reforme obrazovanja najbolji primjer je Kanton Sarajevo. Trenutno se odvijaju tri paralelne reformske aktivnosti. Prva je kreiranje strategije obrazovanja, druga je kurikularna reforma, a treća zajednička jezgra nastavnih planova i programa. Ove reforme bi, umjesto paralelnog provođenja, zapravo trebale da proizilaze jedna iz druge, a ne da danas imamo situaciju da nastavnici znaju da nešto moraju da rade, ali ne znaju kako; edukacije su nedovoljne i organizuju se samo ako neka međunarodna organizacija da novac za to, očekuje se od nastavnika da oni nauče sve te stvari i primijene ih bez bilo kakve pomoći i uputstva na koji način to treba da se radi, bez da im se olakša, da ih se potiče, nagrađuje itd.
Predstavljaju se i potpisuju planovi za čije neizvršenje ili loše provođenje, ako je suditi po dosadašnjoj praksi, niko ne odgovara. Tako se stvara i održava slika da vlast želi promjene, odnosno bolje i kvalitetnije obrazovanje. Rezultat te političke igre je činjenica da u BiH ne postoji čak ni jedinstven obrazovni sistem.
Mi se kao društvo još uvijek nismo dogovorili i usaglasili šta bi zapravo bila naša obrazovna politika. U BiH ne postoji obrazovni sistem, postoji samo školski sistem, dakle postoje neke škole, neki nastavnici, programi i sl., ali ništa od toga niti imamo kvalitetno, niti imamo bilo kakvu predstavu o tome kako sve to treba da izgleda na nivou države. Osim toga, naše škole su javne, ali su isto tako mjesto za nacionalne i klerikalne politike u različitim obimima. Najjasniji primjer je nastava vjeronauke jer država plaća nastavnike čija predavanja kreiraju vjerske zajednice, što ugrožava autonomiju javne škole.
Ibrahimović je obrazložio i to zašto je usklađivanje obrazovanja sa tržištem rada, što je urađeno u Reformskoj agendi, pogrešan pristup.
Šta mi zapravo hoćemo, da proizvodimo ljude koji će da rade, zanemarivanjem svih drugih kompetencija i sposobnosti. Kako mi danas znamo kakvo će tržište rada biti za pet, sedam ili petnaest godina?! Svjedoci smo da se čitav niz novih industrija pojavio samo u posljednjih nekoliko godina. Obrazovanje ne može da ispunjava trenutne želje tržišta rada, na taj način bismo svake druge ili treće godine morali da mijenjamo obrazovnu politiku.. Obrazovanje treba da učenicima i učenicama omogući da nauče da usvajaju nova znanja, da ih nauči kako će da uče čitav svoj život, te da vještine i znanja koja već imaju u jednoj oblasti mogu primijeniti i u nekoj drugoj oblasti.
Razvijanje društva koje treba da odgovori na izazove vremena
Profesorica Nedžma Džananović sa Fakulteta političkih nauka, na istom panelu, osvrnula se na niz globalnih trendova pred kojima mi danas, kako je navela, zatvaramo oči. Sam fenomen masovnih otvorenih online kurseva MOOCs, odnosno kvalitetnih i korisnih znanja (pristup predavanjima sa prestižnih univerziteta) koji su nam dostupni na mobilnim uređajima obavezuje na jedan inovativniji pristup obrazovanju.
Čitav niz poslova vremenom nestaje ili se u potpunosti mijenja i tako se sužava obim poslova koji su ljudima dostupni. Visoko obrazovanje sve više postaje ono što se „mora uraditi“ da biste dobili mogućnost pristupa tržištu rada. U posljednje dvije decenije broj studenata u svim zemljama, kao globalni fenomen, jeste udvostručen. Tome su doprinijele promjene na tržištu rada koje sve više zahtijevaju visoko obrazovanje. Čak su i starije generacije bile primorane da se prilagode modernim tehnologijama i unapređuju svoje znanje. Promjene koje su se desile mijenjaju i akademsku zajednicu.
Profesorica smatra da nismo dovoljno iskoristili ni sve prednosti koje imamo u regionu, u smislu ostvarivanja benefita i unapređenja:
Iako je u pitanju svima dobro razumljiv jezik, u zemljama regiona, ni ta olakšavajuća okolnost nije dovela do povezivanja univerziteta i ostvarivanja bolje saradnje. Naprotiv, mi smo mnogo više povezani sa univerzitetima van našeg regiona, u smislu i ugovora i studentske i akademske razmjene, iako bismo usklađenim koordiniranim djelovanjem u regionu mogli ostvariti određene benefite i napraviti konkretne pomake. Naši današnji univerziteti predstavljaju najkonzervativnije i najtradicionalnije institucije, ne misleći pri tome na političke retrogradne trendove i sveprisutni nacionalizam, nego u smislu shvatanja i prihvatanja novih potreba unutar akademske zajednice, odnosno njene otvorenosti.
Problem velike nezaposlenosti profesorica je komentirala kritikom upućenom na adresu vladajućih struktura.
Političari su veoma vješti pa problem nezaposlenosti mladih ljudi prebacuju na akademsku zajednicu kao da je akademska zajednica ta koja kreira promjene na tržištu i utiče na tržište direktno. Nije odgovornost akademske zajednice da otvara nova radna mjesta.
Džananović je demantirala neke od floskula na koje često nailazimo:
Prva je ta kako danas svi idu na fakultet: Popis stanovništva nam govori da je tek negdje oko 1/5 mladih u dobi od 17 do 24 godine zapravo uključeno u visoko obrazovanje. Druga je ona o usklađivanju obrazovanja s tržištem rada: Postavlja se pitanje kojeg tržišta rada. Ako govorimo o aktuelnom tržištu rada u kojem poslovi državne administracije spadaju u najtraženije poslove, a država i državne firme u najtraženije poslodavce, djelovanje fakulteta društvenih nauka je onda usklađeno sa aktuelnim tržištem rada.
Kako se finansiranje školovanja prebacuje na pojedince, odnosno na mlade ljude, profesorica smatra da država svjesno dozvoljava da se ulaže u loš kvalitet obrazovanja kakav mi danas imamo.
Nije samo nedostatak novca zabrinjavajući faktor, nego i jedan populistički, prizeman, neinformiran, vrlo često zlonamjeran populistički narativ što dugoročno nanosi štetu ne samo akademskoj zajednici već i studentima. Ne bavimo se razvojem, rješavanjem problema, stvaranjem povoljnijih uslova, već isključivo potrebom kontrole i birokratizacije.
Obrazovanje nije na listi prioriteta u BiH
Profesor doktor Enver Halilović, također jedan od panelista, iz Agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguranja kvaliteta BiH problem obrazovanja u našoj zemlji predstavio je kroz evropski i bosanskohercegovački tretman obrazovanja u BiH, jer smatra da se tako mogu lakše sagledati svi nedostaci bh. odnosa prema obrazovanju. Profesor je naglasio da je u BiH doneseno nekoliko zakona kojima su se vlasti obavezale na sprovođenje određenih politika obrazovanja po uzoru na standarde vrednovanja obrazovanja u Evropi. Međutim, naše zakonodavstvo koje je trebalo da slijedi put zakonodavstva evropskih zemalja ne prati tu zakonodavnu praksu i zakonodavne politike evropskih zemalja, posebno kad je riječ o zakonima o visokom obrazovanju. Profesor Halilović je konstatovao da je nastojanje Evropske zajednice da se podigne nivo i unaprijedi proces obrazovanja u BiH neosporno prisutan.
Danas je u BiH, prema analizi Agencije, registrirano 26 univerziteta, a u postupku registracije je pet univerziteta. Principi i standardi kojima se vrši akreditacija visokoškolskih ustanova je apsolutno identična evropskim principima akreditacije u oblasti visokog obrazovanja. Problem je provedba. U kontekstu evropske politike stanje u smislu propisa, strategija i politika nije nezadovoljavajuće, praksa je vrlo loša u svim tim politikama. (...) Obrazovanje se u EU tretira kao jedan od ključnih faktora za napredak, dok u BiH sistem obrazovanja nije na listi prioriteta, sve to onemogućava ostvarivanje strateških ciljeva obrazovanja EU. Ne postoji politika visokog obrazovanja na nivou države. Sve to dovodi do apsolutnog uništenja i devastacije univerziteta. (...) Analiza Agencije je da od 2006. godine na mnogim univerzitetima u BiH nema novih zapošljavanja, odnosno nema novih radnih mjesta osim onih koja su upražnjena zbog odlaska uposlenika u penziju ili na neko drugo radno mjesto.
Škole kao institucije za manipulaciju mladima
Almasa Bajrić iz agencije PRAG-PR u diskusiji je pitala paneliste za rješenja, odnosno ko treba da pokrene promjene.
Namir Ibrahimović je objasnio da je uz podršku Inicijative za monitoring evropskih integracija BiH objavio analizu o osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju u BiH, osvrćući se na njegovo trenutno stanje uz preporuke za reforme. Izvještaj, koji možete pročitati ovdje, kratko je i obrazložio:
Što se tiče rješenja, koliko god to teško bilo, mi se kao društvo moramo dogovoriti oko elementarnih ciljeva obrazovanja – šta su vrijednosti nas kao društva, šta je bitno da naša djeca znaju i umiju i koje vrijednosti treba da imaju kada završe određeno obrazovanje. Mjerenjem postignuća koje provodi agencija kreiraju se ciljevi. Trenutno najvažniji ciljevi su: mjerenje kvaliteta nastave, educiranje nastavnika koji su već u procesu nastave, veća sloboda u radu nastavnika (a samim tim imaju i veću odgovornost), usklađivanje regionalne nejednakosti u BiH kada je u pitanju obrazovanje, način kako se biraju i pišu udžbenici, da sistem obrazovanja njeguje univerzalne vrijednosti mir, solidarnost, slobodu, odgovornost i jednakost, insistirati na razvoju kritičkog mišljenja...
Prvi panel ćemo zatvoriti citatima, odnosno odabranim zaključcima panelista, a sutra nastavljamo da izvještavamo o razmišljanjima, iskustvima i kritikama prof. dr. Lamije Tanović, prof. dr. Lejle Turčilo, Almase Bajrić i Ante Jurića Marjanovića.
Nedžma Džananović: Mi svi negdje pristajemo na to da ono što nam politika servira kao prioritet i izvršavamo. Akademska zajednica nikad u većoj mjeri nije bila politizirana – nikad nije bila veća politička kontrola. Rješenje je da pokrenemo proces ozdravljenja tako da počnemo razgovarati. Možda treba da se pitamo gdje mi želimo da budemo, a ne samo to gdje smo danas.
Namir Ibrahimović: Temelj obrazovanja treba da bude obrazovni sistem zasnovan na njegovanju vrijednosti i razvijanju kritičkog mišljenja i edukacije mladih ljudi koji će izrastati u individue koje su spremne da uvijek uče, rade, misle, propituju i budu angažovane u okviru svog interesovanja.
Enver Halilović: Utjecaj politike na rad ljudi na univerzitetima je postao nepodnošljiv. Susrećemo se sa različitim ograničenjima, posebno kada je riječ o autonomiji univerziteta. Sada je postalo čak vrlo nepopularno govoriti o autonomiji univerziteta. Nekoliko činjenica koje su od ključnog značaja za ostvarenje civilnog društva su razdvajanje crkve i države, odnosno samostalnost i sloboda crkve, autonomija univerziteta i sloboda medija. To su oslonci svakog civilnog društva.
