Već duže vrijeme, odnosno otkad pišem za Školegijum, vjerujem da pravedno obrazovanje može učiniti državu boljom. Teoretski, studentice i studenti, sa svojom zrelošću, znanjem i svježinom razumijevanja metodologija u rješavanju problema, plus elanom mladosti, trebali bi u zahtjevima za takvo obrazovanje biti najglasniji. Zato me zanimalo šta će reći u razgovoru sa profesorom Nenadom Veličkovićem na tribini nazvanoj Antikorupcijski caffe. Fokusiran sam na ovu temu još od tekstova i reportaža o radu Studentskog parlamenta, kada je podobno rukovodstvo zastupalo više stranačke, a manje studentske interese.
Studenti nisu rekli puno jer su, to je moj utisak, bili zatečeni pristupom gosta: umjesto da o korupciji unutar akademske zajednice govori tako što navodi primjere lažnih diploma ili profesora čiji studenti moraju kupiti njihovu knjigu da bi uopšte pristupili ispitu, priča je krenula drugim smjerom.
Pozivajući se na svoju knjigu Akademsko šarlatanstvo, Veličković je odmah na početku zbunio omladinu tvrdnjom da su i oni, studenti, korumpirani.
Želim da izokrenemo malo stvar. Nećemo govoriti o korupciji na univerzitetu u smislu da studenti kupuju diplome od profesora ili plaćaju za ocjene, nego o tome kako profesori potkupljuju studente. Pretpostavljao sam da bi razgovor o korupciji trebao da bude takav da korupciju ne podrazumijevamo kao samo prolazak novca iz jedne ruke u drugu da bi se nešto kupilo, nego da je to trgovina i uticajem, moći, povlasticama i privilegijama, rekao je Veličković.
Polazeći od pretpostavke da je korupcija i plaćanje nekome da šuti, profesor je pitao mlađe kolege zašto šute o stvarima za koje znaju da nisu uredu. Ko ih je i kako, čime potplatio? Kao najsvježiji primjer i odgovor na provokativno pitanje naveo je oktobarski dodatni rok. Umjesto da traže poštovanje Zakona u dijelovima koji štite njihova prava, oni su tražili, i dobili, da se Zakon promijeni na štetu kvaliteta nastave.
Zakon o visokom obrazovanju Kantona Sarajevo kaže, između ostalog, da je jedan ECTS bod ekvivalent za 25 sati rada studenta. To znači da na predmetu koji vrijedi 4 ECTS boda imate dva sata vježbi i dva sata predavanja, u cijelom semestru za 14 sedmica samo na sjedenje ode 42 sata. Pedeset i osam ostaje za iščitavanje literature, pisanje seminarskih, pripremanje ispita, rad u laboratorijama, praktičnu nastavu, ili šta već ko studira... A i čitanje se može preračunati u vrijeme; zna se za koji tekst nam trebaju tri minuta da pročitamo stranicu, a za koji 10, pojasnio je.
Čistom računicom može se doći do toga koji profesori i na kojim predmetima opterete studente dva ili tri puta preko norme. (To se pravda akademskom izvrsnošću, a ustvari je rezultat neprovedenih bolonjskih principa, tj. velikog broja profesora/predmeta koji participiraju u sumi od 30 ECTS bodova.) Umjesto da traže od dekanata i inspekcija da privedu ove profesore zakonu, studenti šute i traže sve više i više rokova. A šute i kad se ispiti provode suprotno odredbama zakona, netransparentno i autoritativno.
Zatečeni studenti na Antikorupcijskom caffeu nisu se snašli najbolje u odbrani od ovog prigovora. Ne znam jesu li se priklonili autoritetu ili argumentima, ali su priznali da je razlog njihove šutnje strah, nepovjerenje u kolege da će stati iza takvih zahtjeva, ali možda ponajprije neznanje. Niko, naime, od prisutnih, nije znao za navedene detalje iz Zakona. Svi su se složili i da se ništa ili jako malo radi na tome da studenti upoznaju svoja prava i da budu ohrabreni da se za njih bore. A za to je, osim njih samih, odgovorno njihovo dotadašnje obrazovanje.
Veličković je podsjetio na izvještaj o PISA testiranju prema kojem djeca u Bosni i Hercegovini koja fizički imaju petnaest godina kognitivno imaju dvanaest. Na taj način i student koji ima 20 u obrazovnom smislu ima – 16 godina. Odgojen je da bude nesiguran, da ne razlikuje znanje od titule, da su mu ocjene ili diploma potvrda lične vrijednosti. Zato je u toj korupcijskoj igri i fokusiran na ispite i diplome, a ne na znanje i poštenje.
Teško mogu prihvatiti nisam znao kao konačan odgovor. Ko je dio akademske zajednice i pravda svoju apatiju neznanjem, trebalo bi da se stidi. Ali i do te vrline, sposobnosti za stid, dolazi se odgojem.
Caffe se završio s nekoliko prijedloga o tome šta bi se sve moglo učiniti: jak i nezavisan studentski informativni medij, više druženja i izleta, više javnih tribina, i više pritisaka na sve koji krše zakon, bilo javno, institucijama univerziteta, bilo anonimno, instrumentima antikorupcijskog djelovanja. Ali, prije svega toga treba osvijestiti štetu koju mladi trpe zbog loših škola koje su ih dovele do fakulteta.
Tribinu je organizovao Centar za razvoj omladinskog aktivizma (CROA), uz finansijsku podršku USAID-a, a moderator je bio Adin Šabić.
