Prema jednoj definiciji, svako područje sa gustinom naseljenosti većom od 150 stanovnika/km2 smatra se urbanim. Po toj statistici, u urbane sredine u BiH, pored Sarajeva i Banje Luke, spada i Bužim. Mala općina u Unsko-sanskom kantonu, sa oko 22.000 stanovnika ima visoku gustinu naseljenosti od 155 stanovnika/km2 (bh. prosjek je 80,5 stanovnika/km2). Sa stopom nataliteta od 10%, iznad su bh. prosjeka (8,5%), pa je logično da u ovom dijelu BiH radi jedna od škola sa najvećim brojem učenika. Dobrodošli u Osnovnu školu Bužim!
Jedna općina – tri osnovne škole
Na teritoriji općine Bužim rade tri osnovne škole, od kojih svaka ima nekoliko područnih. Po broju učenika najveća je Osnovna škola Bužim. U njen sastav ulazi centralna škola u samom Bužimu, šest područnih u kojima se nastava izvodi od prvog do petog razreda (Vrhovska, Lubarda, Elkasova Rijeka, Zaradostovo, Bućevci i Mrazovac), te područna škola u Varoškoj Rijeci gdje se nastava izvodi od prvog do devetog razreda. U školskoj 2014/2015. godini, školu pohađa 1460 učenika (731 dječak i 729 djevojčica). Adnan Nuhić, školski psiholog, kaže da je i u ovoj sredini trend smanjenja broja upisane djece, tako da se u posljednjih deset godina, koliko on radi, broj učenika smanjio za 500. Također, u porastu je i broj djece koja napuštaju školovanje, najčešće zbog preseljenja u inostranstvo. Samo u prošloj školskoj godini, školu je napustilo oko 20 učenika.
U kancelariji školskog stomatologa
Sa g. Nuhićem i školskom pedagogicom Hankom Begić razgovaram o školi. S radom je počela 1922. godine, a 1977. godine je, uz zgradu stare škole, izgrađen novi školski objekat, u klasičnoj arhitekturi tog vremena kao realizacija programa hiljadu mjesta, hiljadu škola. Nova zgrada je u vrijeme gradnje bila revolucionarno rješenje u obrazovanju, jer je pored širokih i svijetlih hodnika i prostranih učionica, imala i fiskulturnu salu, biblioteku, centralno grijanje i školsku kuhinju. U kancelariji u kojoj mi razgovaramo nekad je bio smješten školski stomatolog. Od vremena gradnje na objektu nisu rađene neke značajnije popravke, tako da zub vremena pokazuje svoje tragove kako na stolariji, tako i na zidovima i na mokrim čvorovima. Malo je šta ostalo od sjaja nekad moderne škole.
U Lubardi sve po starom
Inače, u funkciji su i prostorije stare školske zgrade u kojima se odvija razredna nastava, dok se predmetna nastava odvija u novoj školi. Prostora ima dovoljno, a nastavni proces je organizovan u dvije smjene, jutarnju i popodnevnu, s tim da se svaki mjesec vrši rotacija smjena. Postojeći sistem rada i prostorne organizacije ugrozio je kvar na jednoj od dvije peći za pogon centralnog grijanja. Zbog nedostatka novca, zamjene kotla neće biti u skorije vrijeme, tako da u školi pripremaju rezervni plan po kojem će u slučaju većih hladnoća učenike iz tzv. stare škole prebaciti u novu zgradu, uz skraćenje trajanja časova.
Inače, još nije riješen problem područne škole u selu Lubarda, koja je javnosti postala interesantna sredinom prošle školske godine kada su roditelji prestali slati djecu u školu jer je bila u veoma lošem, ruševnom stanju i bez sanitarnog čvora. I pored obećanja iz nadležnog ministarstva da će novi objekt koji se gradi već deset godina konačno biti osposobljen za nastavu, to još nije ispoštovano. Na dijelu škole je postavljen krov i stolarija, ali unutrašnjost još nije pripremljena za boravak đaka, tako da nastavu pohađaju u poslovnom prostoru u prizemlju privatne kuće.
Nakon završene razredne nastave, učenici iz Lubarde i pet drugih područnih škola putuju ili u centralnu školu u Bužimu ili u područnu školu u Varoškoj Rijeci, koja također izvodi nastavu za svih devet razreda; veliki broj učenika tako putuje autobusima i kombi vozilima od svojih kuća do škole i natrag. Troškove prevoza pokriva kantonalno ministarstvo obrazovanja.
Kadrovi (i politika)
U školi je zaposleno 39 učitelja razredne nastave, 60 nastavnika predmetne nastave, te 20 radnika – tehničkog osoblja. Prema riječima mog sagovornika i sagovornice, sva radna mjesta popunjavaju stručni kadrovi. Poprilično brojnim timom rukovodi direktor Ismet Ičanović, koji je posjetu Školegijuma u prethodnom telefonskom razgovoru odobrio, ali je u vrijeme našeg dolaska bio na džumi. Nastavnici koji su željeli ostati anonimni i sa kojima sam razgovarao van škole, zamjeraju direktoru što nije aktivniji u traženju sredstava za popravke na školskim objektima, kao i na nekim kadrovskim rješenjima, koja se tiču zapošljavanja po familijarnoj liniji.
Međutim, sve nastavnike puno više od kadrovske politike brine činjenica da platu nisu dobili tri, a naknadu za topli obrok četiri mjeseca. To je razlog zašto 17. decembra ove godine, skupa sa drugim kolegama iz kantona, namjeravaju protestvovati ispred kantonalnog ministarstva obrazovanja, tražeći isplatu zarađenih plata. Na pitanje kako je raditi bez plate, moji sagovornici kažu da je primjetna doza nervoze kod nastavnika, ali da većina nastoji da svoje nezadovoljstvo ne ispoljava u samoj nastavi, jer učenici nisu krivi za postojeće stanje.
Mentalitet ljute Krajine
Pored velikog problema neredovnih i neizvjesnih isplata, osoblje škole susreće se i sa tekućim problemima u izvođenju nastave. Pedagoška služba primjećuje da se pojavljuju pojedini slučajevi verbalnog nasilja među učenicima. Oni smatraju da su teške riječi nešto što je posljedica nedostatka kućnog odgoja. O specifičnom mentalitetu stanovnika ovog kraja govore i kada razgovaramo o nepohađanju nastave, jer ima roditelja koji otvoreno podstiču djecu da ne idu na nastavu, smatrajući da je škola gubitak vremena, koja neće donijeti nikakvu korist. Zanimljivo da ovakvo razmišljanje nije isključivo usmjereno prema ženskoj djeci, već ima i slučajeva kad školu prestaju pohađati muška djeca završnih razreda koja se često angažuju kao pomoć u poljoprivrednim i drugim radovima. Siromaštvo, dakle, nije glavni razlog za prestanak školovanja, jer se za djecu iz porodica slabijeg materijalnog stanja obezbjeđuju i besplatni udžbenici i užina. Tradicija i mentalitet su prepreka koju škola pokušava savladati uz pomoć drugih institucija. Prema podacima Centra za socijalni rad u Bužimu, godišnje imaju oko 15 prijava prestanka pohađanja osnovne škole, a kao razloge i u Centru navode mentalitet stanovništva, siromaštvo i udaljenost pojedinih sela od školskih objekata. Najčešće se radi o višečlanim porodicama u kojima su i sami roditelji sa niskim nivoom obrazovanja.
Stigme i stereotipi
Psiholog Adnan Nuhić kao jedan od problema navodi uvođenje inkluzivne nastave, a da ni škola ni nastavnici nisu bili adekvatno pripremljeni za tu novinu u radu. Postoje i fizičke barijere koje djetetu u kolicima ne omogućavaju samostalan pristup u većinu školskih prostorija. Takođe, nisu predviđena ni sredstva za plaćanje asistenata u nastavi, tako da se oni zapošljavaju povremeno, što i nije neko rješenje. Ni sami nastavnici nisu obučeni za rad sa djecom sa poteškoćama u razvoju, tim više što u sva odjeljenja imaju preko dvadeset učenika, pa je veliki izazov za nastavnika da posvete dovoljno pažnje svakom djetetu. Aktuelan je i problem da roditelji prilikom upisa nevoljko pristaju na kategorizaciju djece prema njihovim psihofizičkim sposobnostima, u slučajevima kada upisna komisija konstatuje da dijete zaostaje za svojim vršnjacima. Roditelji (opravdano) strahuju da bi bilo kakva kategorizacija djeteta značilo njegovu trajnu stigmatizaciju u društvu. Prema procjeni školske pedagogice, nastavu pohađa oko 20 djece za koje bi struka ocijenila da imaju poteškoće u razvoju, ali je veći dio njih upisan u redovan nastavni proces.
Dinosaurusi u kabinetu informatike
Nakon razgovora, sa pedagogicom obilazim školu. Kraj je odmora i u većini učionica učenici očekuju dolazak nastavnika. Malo se zbune kad se na vratima pojave osobe koje nisu očekivali. Eselamu alejkum! je pozdrav i za nastavnike i za nepoznate goste. U kabinetu muzičke nastave, na pitanje koje instrumente sviraju na času, učenici iz ormara vade drvene čegrtaljke i def. Sa naivnom iskrenošću govore mi da nastavnica ima i sintisajzer, ali je zaključan u drugom ormaru. Omiljena pjesma im je Moja domovina.
U kabinetu informatike nastava je počela i učenici sjede pred računarima koje je nekad davno donirala neka norveška organizacija. Učenika je više nego računara, pa se stišću jedni do drugih ispred glomaznih monitora. Originalna siva boja plastike na kućištima i monitorima već je odavno dobila onu karakterističnu zelenkasto-žutu patinu. Tehničke karakteristike možda su i bile dobre u vrijeme njihove nabavke (prije više od deset godina), ali danas su ti računari dinosaurusi informatičkog doba. I zahrđali čučavci u učeničkim toaletima spadaju u domen paleo-enterijerskih rješenja.
Svratili smo i u biblioteku u kojoj je trenutno mirno, jer su djeca na nastavi, a bibliotekar mi na pitanje da li imaju dovoljno knjiga za lektiru, odgovara da knjiga nije nikad dosta (I ja svašta pitam!?). U prolazu svraćamo i u školsku kuhinju gdje se pored standardnog sendviča djeci nude sokovi i popularne grickalice. Možda je ova hrana upitna sa zdravstvenog stajališta, ali njena popularnost kod djece je neupitna i da je ne mogu kupiti ovdje, učenici bi je nabavljali u jednoj od nekoliko trgovina preko puta škole.
Djeca kao izvozni proizvod
Na izlazu iz škole pedagogica mi govori da bez obzira na uslove i situaciju imaju divnu i pametnu djecu koja postižu dobre rezultate na takmičenjima različitih nivoa i iz različitih disciplina. Djeca se rado učlanjuju u sekcije i u vannastavnim aktivnostima postižu dobre rezultate. U školi procjenjuju da oko 85-90% njihovih učenika nastavi obrazovanje u nekoj od srednjih škola u Bužimu. Po tom pitanju situacija se u posljednje vrijeme popravila jer u Srednjoj mješovitoj školi, pored gimnazije, postoje i smjerovi za mašinske, poljoprivredne i tekstilne tehničare, te trogodišnji programi za različite zanate (automehaničar, bravar, vodoinstalater, zidar-fasader-izolater itd.). Svršeni osnovci imaju širi izbor i više motiva za nastavak školovanja. Samo još da privredni razvoj krene u smjeru zapošljavanja naših mladih ovdje, a ne da školujemo radnike za radilišta drugih evropskih država i da nam školovani mladi ljudi ne budu samo izvozni proizvod.
Opraštamo se na ulaznim vratima. Doviđenja, školo! Allahimanet, Bužim!
Ne brinite, ima još tekstova! Čitajte i dalje:
... i mnoge druge.
Ko čita, ne skita!
