Obrazovna politika

Nerasprava o kurikulumu

Školegijum redakcija

27.05.2021

Ilustracija: Dinan / Shutterstock.com

Javna rasprava povodom prijedloga novog nastavnog plana i programa, tzv. kurikuluma, za osnovne škole u Kantonu Sarajevo, zaključena je 17. maja i odziv je mimo svih očekivanja organizatora, sarajevskog ministarstva, bio slab. Zašto?

Razloga sigurno ima mnogo i različite vrste, a za neke, da bi se utvrdili, trebaće još vremena. Neki se, međutim, već sada mogu navesti i opisati.

Prva je loša organizacija rasprave. Za to ne mora biti niko pojedinačno odgovoran, tj. kriv. Naprosto, inercija u provođenju tzv. javnih rasprava i ovaj put je vodila glavnu riječ. Ta inercija pretpostavlja, pogrešno!, da javnost jedva čeka i da nema drugog posla nego da čita dugačke dokumente, analizira ih i daje svoje primjedbe, prijedloge, ispravke... Takav se pristup traženja i nedobijanja povratne informacije krije iza ideje demokratičnosti i transparentnosti, ali istovremeno može poslužiti i kao alibi grupi koja gura neku stvar, da svoj interes prikaže kao opšti. Ne tvrdeći da je to na djelu i ovdje, predlažemo da organizatori razmisle o promjeni koncepta „javne rasprave“; tj. da je usmjere na različite ciljne grupe i da ih moderiraju! Da od konkretnih pojedinaca ili grupa traže konkretne odgovore o konkretnim stvarima. Kanton nije baš toliko velik da se ne zna ko se u njemu i kako bavi obrazovanjem, i čije bi mišljenje u vezi s određenim dijelovima dokumenta bilo korisno čuti. Ono što se u privatnom životu pojedinca gotovo podrazumijeva, traženje „drugog mišljenja“, još bi se više trebalo podrazumijevati u pitanjima od opšteg značaja. A u njima ima i trećih, i četvrtih...

U želji da valjda usmjeri raspravu, ili olakša njeno sumiranje, organizator je umjesto aktivne moderacije ponudio anketni listić, sa pitanjima:

 

  1. Da li struktura i sadržaj predmetnog kurikuluma daje odgovore zašto, šta i kako se u osnovnom i srednjem općem obrazovanju podučava i uči?
  2. Da li smatrate da je obuhvat i način struktuiranja dokumenta prihvatljiv?
  3. Da li su sva poglavlja predmetnog kurikuluma jasno napisana? Molimo da, ukoliko ste primijetili, navedete primjere gdje samo poglavlje ili dio poglavlja nisu jasno napisani.
  4. Da li su definisani ishodi učenja i utvrđeni indikatori (pokazatelji) razumljivi?
  5. Da li su indikatori u skladu sa uzrastom učenika? Ako nisu, molimo navedite primjere i obrazložite.
  6. Da li će ovakav prijedlog predmetnog kurikuluma poboljšati nastavnu praksu i omogućiti djeci da bolje i temeljitije usvajaju znanja iz samog predmeta te razvijaju ključne kompetencije?
  7. Opći komentar na predmetni kurikulum.

 

Iako se i od odgovora na ovakva pitanja može imati neke koristi, jasno je da anketa nije ostavila prostora za raspravu. Ali još nije kasno da se ta rasprava na više mjesta i sa različitim akterima organizuje.

Drugi razlog slabog odziva jeste vrijeme; ne toliko ograničenje na mjesec dana, koliko opterećenost nastavnika, od kojih se i očekivalo najviše odgovora. Čak i oni koji su imali želju i volju da se odazovu, nisu našli vremena i snage. Ti su ljudi vanrednom situacijom koja traje već 14 mjeseci potrošeni, deprimirani, zbunjeni, razočarani, neki od njih ljuti, drugi uplašeni... Povjerenje u autoritet koji bi trebalo da vodi školstvo ozbiljno je poljuljan, pa sve novo što od tog autoriteta dolazi ponekad više iritira nego što motivira. Godine, pa i decenije pogrešnog kadroviranja i upravljanja, devastacija PPZ-a i afere o kojima je Školegijum pisao, ne nestaju preko noći, samo promjenom ministarske retorike. Iako drugačija, pri otvaranju javne rasprave, očito ne dolazi iz čvrste želje da se reformi priđe na ozbiljan i odgovoran način.

Treći razlog je možda i najvažniji: sam jezik i organizacija ponuđenog dokumenta – kurikuluma. Nekoliko kolegica i kolega od kojih smo tražili mišljenje o prijedlogu kurikuluma izreklo je isto: da se u strukturi ne snalaze, da ih zbunjuju ponavljanja, da su im formulacije nejasne, ili apstraktne. Sadržaj ponuđenog kurikuluma je posebna tema i njime se ovdje nećemo sada baviti. Ali ako slab odziv ima veze s njim, a izgleda da ima, onda je više nego jasno da se dokument u ovoj formi ne može usvojiti. Ili može, kao još jedan u nizu političko-administrativnih reformskih koraka unazad?

Ministarstvo, i ljudi u njemu koji rade na kurikularnoj reformi, mogli bi razmotriti i neke od sljedećih mogućnosti:

  1. Vraćanje dokumenta na reviziju i doradu, prije svega jezičko-stilsko prilagođavanje teksta širem krugu korisnika. Imalo bi smisla otkriti i zašto se uopšte pojavio u ovom obliku. Kratki rokovi jesu nekakvo opravdanje, ali izgovor da će se stvari rješavati u hodu ne vrijedi za trčanje i sunovrat.
  2. Razvijanje stranice na kojoj se dokument nalazi, u smjeru boljih rješenja za „navigaciju“ i opreme dokumenta linkovima na ilustrativne primjere. Na istoj stranici mogla bi se otvoriti jedna od platformi za permanentnu javnu raspravu; jasno je da se za to treba angažovati posvećen i stručan tim, za uređivanje, opremanje, ažuriranje i moderiranje.
  3. Organizovanje konferencija, savjetovanja, okruglih stolova... u različitim formatima i medijima. Okupljanje i suočavanje stručnjaka i neistomišljenika (iz teorije i prakse, ravnopravno) po pozivu, s unaprijed predloženim temama, gdje bi se analizirao dosadašnji tok procesa i ukazalo na neke moguće propuste u prethodnim koracima;
  4. Informisanje nastavnika i roditelja o prednostima koje kurikularna reforma donosi, u poređenju s aktuelnom obrazovnom paradigmom. To informisanje ne bi smjelo imati agitpropovsku formu, što znači da bi se ovim grupama moralo obraćati kontinuirano razumljivim i jakim argumentima, a ne maglovitim frazama i nesigurnim autoritarnim obećanjima. Voditeljica ekspertne grupe koja čini se vodi trenutnu kampanju, najavljuje za juni vebinare na kojima bi se nastavnicima pojasnilo nejasno. Ko će tačno i šta pojašnjavati, trenutno se ne može znati jer analiza reakcija u javnoj raspravi nije završena, niti su informacije sistematizovane.
  5. S tim u vezi bilo bi dobro znati ko su ljudi koji svojim znanjem garantuju da plan implementacije nije samo nastavak improvizacije. Jesu li oni volonteri, dobrohotni aktivisti, stručnjaci iz kompetentnih i legitimnih institucija, nešto četvrto, ili od svega pomalo? Nije li izostanak lica kakvo je u Hrvatskoj bilo Jokićevo pokazatelj da stvarne podrške reformi u Sarajevskom kantonu još uvijek nema? Hoće li to sada i najzad biti lice ministrice Naide Hota-Muminović, koja se obratila javnosti na početku javne rasprave i biranim riječima izložila budućnost školstva kakvu svi ovdje priželjkujemo. Te riječi sad čekaju da budu ovjerene djelima.
  6. Svaka od navedenih stvari traži sredstva koja ministarstvo nema, ili ih nema dovoljno; to znači da se treba obratiti nevladinom sektoru, stranim ambasadama i institucijama koje su već osvjedočeni prijatelji reforme, i od njih dobiti podršku u jačanju resursa.

Sve navedeno moguće je i provedivo, ukoliko vizija reforme nije zamagljena bezvoljnošću, deformisana žurbom ili unaprijed poništena nevjerovanjem u njenu opravdanost.

Najnovije

Novi prilozi za istoriju uhljebluka

Hokoš-bokoš

Nenad Veličković

Univerzitet u Sarajevu i Uredba o zapošljavanju boračkih populacija

Inspekcija upozorava, Senat zapošljava, kandidati tuže...

Rubina Čengić

Radni angažman i plate prosvjetara u Bosni i Hercegovini u odnosu na svijet

Čestitka je stigla, još se čeka stvarno priznanje rada i truda

Arifa Isaković

Kad komisija ima diskreciono pravo

Nula bodova za rad u trinaest škola

Nakon izmjena Zakona o visokom obrazovanju

Lubrikacija privremenih odluka naspram sistemskog rješenja

Hana Vranac