Obrazovna politika

Kad znanje postane roba

Historija – da ili ne

Arifa Isaković

26.07.2021

Dok je u školama historija sve manje cijenjena, gotovo da nema razgovora ili debate u kojima nema historijskih tema.

Ilustracija: Almir Kljuno / Školegijum

U jednoj nezvaničnoj raspravi kolega koji predaje matematiku rekao mi je da historiju treba izbaciti iz zvaničnog obrazovanja jer samo generiše probleme u društvu. Ok, možda možemo i prestati podučavati djecu o historiji, ali problemi će biti još kompleksniji, jer gotovo da nema razgovora ili debate na društvenim mrežama, forumima i sajtovima u kojima nema historijskih tema. Ima ih mnogo više nego onih o prirodnim naukama. Uz to, vjerujem da upravo iz grupe onih koje historija ne zanima i misle da im nikad u životu neće trebati dolaze navijači što na fudbalskim utakmicama skandiraju nacionalističke parole. Takvi pojedinci djelimično poznaju historiju, ali misle da sve znaju i razumiju, kao i čovjek koji je u životu pročitao samo jednu knjigu.

Godinama predajem historiju, nastavni predmet koji se, kad se uči, najčešće etiketira kao bubanje napamet. Imam tri grupe đaka: prvu, najbrojniju, čine oni koji uče zbog ocjene i zanimaju ih određene historijske teme; drugu grupu čine učenice kojima je historija strast, znaju unaprijed lekcije, znaju činjenice koje i ne spomenem na času i ne pitaju se šta će im historija; treća grupa su učenici koji opravdano lošu ocjenu komentarišu: Ne zanima me šta je bilo u prošlosti; Historija mi nikad u životu neće trebati. A roditelji, školski pedagozi i razredne starješine izražavaju nezadovoljstvo negativnom ocjenom iz historije komentarišući: Pa, bar historiju mogu nabubati! Iako je malo učenika koje historija ne zanima i koji smatraju da im nikad u životu neće trebati, posljedice su ipak ozbiljne.

Prema kritičarima tradicionalne škole, jedan od njenih ključnih nedostataka je učenje napamet podataka koji učenicama neće trebati u budućnosti. Uz ovakvu reputaciju i trenutnu latentnu favorizaciju prirodnih nauka u obrazovnom sistemu, neminovna je degradacija humanističkih i društvenih nauka, zbog čega nastavnice historije i drugih manje važnih predmeta moraju ulagati veći napor da razviju i održe đačku motivaciju za učenje. Opća degradacija humanističkih nauka često profesore postavlja u ulogu apologeta svoje profesije, ne samo u učionicama, nego i u zbornicama, na nastavničkim vijećima, na društvenim mrežama, u medijima i privatnim druženjima.

Tako nezavidnu reputaciju historija je stekla nekvalitetnim planovima i programima i udžbenicima, pravilnicima o ocjenjivanju, pedagoškim standardima i nedovoljnom stručnom edukacijom pojedinih nastavnika i profesora historije, koji su ovaj predmet sveli na pamćenje datuma u mjeri koja nije je potrebna za vremensku orijentaciju. Godinama, decenijama se na taj način kreirala predstava o historiji kao nastavnom predmetu koji se može nabubati. Zato me i ne čudi što je i među akademski obrazovanim građanima i građankama i među nastavnicima drugih stručnih profila mnogo pojedinaca koji historiju smatraju nebitnom u školi.

Prije petnaestak godina, kada je prolaznost u svakom odjeljenju morala biti sedamdeset posto, bila sam prisiljena upisati dvojku učeniku jer je nastavničko vijeće smatralo da je bolje da se ona pokloni iz historije, nego matematike, fizike, hemije ili stranih jezika. A da li za pojedinca i cjelokupno društvo teže posljedice ima ako učenik, buduća mlada osoba s pravom glasa, ne zna i ne razumije historiju ili ako ne zna višu matematiku, fiziku ili periodni sistem elemenata?

Istina, u vremenu kada je znanje postalo roba, ono koje se stiče na časovima historije čini se nepotrebnim jer od njega nema koristi na tržištu rada, osim kad su u pitanju javni poslovi. No, hoće li djeca bez humanističkog obrazovanja biti sposobna da učestvuju u javnom životu, da budu ravnopravni članovi i članice društva i političke zajednice, da budu odgovorna i pravična, da razumiju svoje emocije i imaju empatiju za druga bića?

Ako je historija predmet na kojem se samo uči napamet, onda su stari Rimljani griješili smatrajući je učiteljicom života. No, obrazovne vlasti u susjednoj Hrvatskoj svjesnije su značaja podučavanja ove nauke u školama – prema Pravilniku o elementima i kriterijima za izbor kandidata za upis u prvi razred srednjih škola, historija je na prvom mjestu za sve smjerove u ekonomskim, turističko-ugostiteljskim školama i općim gimnazijama! Za upis u turističko-ugostiteljske škole u Hrvatskoj historija je od presudnog značaja, dok je u tim školama u Sarajevu (na nekim smjerovima) izbačena iz nastavnih planova za sve razrede! Trebamo li svi malo razmisliti o tome je li historija važna i potrebna, ili je samo zbir nepotrebnih podatka o ratovima i predmet koji se može nabubati.

Najnovije

Prilog javnoj raspravi o novim kurikulumima u Zeničko-dobojskom kantonu

Razlike su minimalne

Edina Međić

Komisije za prijem novih zaposlenika

Abakusi u hladu fikusa

Dženeta Ajanić

Zakon i kolektivni ugovor u koliziji

Stručno usavršavanje nastavnica

Arifa Isaković

Pred početak nove školske godine i novi val pandemije

Vakcina kao test medijske pismenosti

Arifa Isaković

Broj časova maternjeg jezika u srednjim školama u Zeničko-dobojskom kantonu

Dva sata sedmično za funkcionalnu pismenost nije dovoljno

Mirza Herco