Obrazovna politika

Broj časova maternjeg jezika u srednjim školama u Zeničko-dobojskom kantonu

Dva sata sedmično za funkcionalnu pismenost nije dovoljno

Mirza Herco

19.08.2021

Učenice i učenici nemaju priliku da kroz temeljitu diskusiju i raspravu o temama iz književnih djela unaprijede svoje verbalne i kognitivne sposobnosti.

Ilustracija: Evtushkova Olga / Shutterstock.com

Obrazovne vlasti u Zeničko-dobojskom kantonu su, uz podršku EU, krenule u reformu kurikuluma za osnovne škole i gimnazije. Povod je, vjerovatno, loš rezultat naših učenika na PISA testiranju 2019. godine. Kurikulumi su u fazi javne rasprave, još je neizvjesno da li će donijeti nešto novo, ali je meni, između ostalog, zanimljiv broj nastavnih sati maternjeg ili bosanskog/srpskog/hrvatskog jezika.

Sada gimnazijalci imaju četiri sata sedmično dok ne dođu do razreda s izbornim predmetima, kada imaju od tri sata na matematičko-informatičkom, prirodnom, sportskom i društvenom području, preko četiri na pedagoškom do pet sati sedmično na jezičkom području. U srednjim tehničkim i stručnim školama broj časova je neujednačen: ekonomska i tehnička u prvom, drugom i trećem razredu imaju po tri, a u četvrtom dva sata sedmično; rudarska tehnička u prvom i drugom razredu po tri, a u trećem i četvrtom dva časa; u elektrotehničkoj školi tokom četiri godine imamo po dva časa sedmično, kao i u svim stručnim školama.

Uvidom u predloženi kurikulum koji je moguće pronaći na web-stranici Ishodi učenja možemo uočiti da se neće mijenjati fond sati ni u osnovnim školama, a ni u gimnaziji. Promjena neće biti ni u tehničkim školama jer – nisu obuhvaćene reformom te će i dalje raditi po nastavnom planu i programu iz 1995. godine!?

Potpuno je nejasno kojom logikom su se vodili kreatori kurikuluma i nastavnih planova te zašto, recimo, u rudarsko-geološkoj školi ili ekonomskoj tehničkoj školi ima više časova maternjeg jezika nego u elektrotehničkoj? Vjerovatno u rasporedima, kurikulumima i planovima i programima nije bilo više mjesta?! U elektrotehničkoj školi tokom četiri godine ima više stručnih predmeta, pa je ostalo manje mjesta za jezik i književnost? Kako god, očito je da se ovim planom, naslijeđenim iz nastavnih planova SFRJ, niko nije ozbiljno bavio.

Prema dostupnim podacima, osnovci u Francuskoj imaju 12 časova maternjeg jezika, u Njemačkoj 9, Grčkoj 9,61, Švedskoj 7,9, Rusiji i Japanu po 7, u Danskoj 6,75, Bugarskoj 6,5 i Austriji 5,75 časova maternjeg jezika sedmično.

Zašto se pozivam na PISA testiranje? Učenice i učenici su tada radili test iz matematike, prirodnih nauka i čitanja. Na osnovu njihovih odgovora ocjenjivana je kreativnost, saradnja, inovativnost, kritičko razmišljanje. Da li fond sati maternjeg jezika i književnosti koji imaju učenici i učenice u Zeničko-dobojskom kantonu može kod njih potaknuti ili razviti kreativnost, inovativnost i kritičko razmišljanje? Da li su dva časa sedmično dovoljna? Kao nastavnik BHS jezika odgovorno kažem ne! Kako u tako malo časova strpati pismene zadatke, pripreme i ispravke, testove, lektire i obrade novih sadržaja? Nikako. Šta se može uraditi za to vrijeme, još u vremenu online COVID-19 nastave sa skraćenim časovima? To je 70 časova u toku nastavne godine. Sve to u praksi izgleda kao grebanje po površini kada je riječ o pojedinim nastavnim sadržajima. Taj nedostatak časova se najjače odražava prilikom obrade lektire, koja je, ustvari, temelj na kojem se razvija kritičko mišljenje i koja je ključna za razvoj učeničkih kompetencija. Učenici i učenice nemaju priliku da kroz temeljitu diskusiju, odnosno raspravu o temama iz književnih djela, koje su veoma često vezane i za sadašnjost, unaprijede svoje verbalne i kognitivne sposobnosti.

Da li je za gimnazijska izborna područja, izuzev pedagoškog i jezičkog, dovoljno tri časa sedmično da bi učenici postali funkcionalno i pravopisno pismeni? Rezultati su pokazali da, očito, nije. Da li se nastavnici/e trebaju samoinicijativno posvetiti određenim nastavnim temama zanemarujući druge, odnosno fiktivno upisivati jednu nastavnu jedinicu, a obrađivati onu koju smatramo važnijom?

Sve govori da je reforma kurikuluma neophodna, a kad se već pripremaju novi planovi i programi – zgodan je trenutak da skrenemo pažnju na fond sati maternjeg jezika jer nije fer, a ni zakonski da se nastava svede na nastavničku inventivnost u realizaciji nastavnog plana i programa. Možda je ovo pravi trenutak da kreiramo neka nova sistematska rješenja? Da li društvu trebaju samo, da citiram Georgea Carlina, poslušni radnici i radnice koji će znati obavljati svoj posao ne razmišljajući mnogo o drugim stvarima ili pismene građanke i građani.

Najnovije

Prilog javnoj raspravi o novim kurikulumima u Zeničko-dobojskom kantonu

Razlike su minimalne

Edina Međić

Komisije za prijem novih zaposlenika

Abakusi u hladu fikusa

Dženeta Ajanić

Zakon i kolektivni ugovor u koliziji

Stručno usavršavanje nastavnica

Arifa Isaković

Pred početak nove školske godine i novi val pandemije

Vakcina kao test medijske pismenosti

Arifa Isaković

Politički korektna reforma

Kakve škole trebamo i zašto ih nemamo

Nenad Veličković