Odgojni aspekti

Intervju

Šarena učiteljica, najbolja prijateljica

Amer Tikveša

24.12.2021

Učiteljica Sanela Ljumanović skrenula je pažnju na svoj rad nakon što je pokrenula školu znakovnog jezika kako bi dječaka s poteškoćama u govoru i sluhu uključila u razred.

Fotografije: Amer Tikveša / Školegijum br. 14

Školegijum: Priča o dječaku Zejdu Ćoraliću, objavljena na stranici Školegijuma, izazvala je veliki interes javnosti. Kako se osjećate nakon medijske eksponiranosti i jeste li sad svjesniji značaja kursa znakovnog jezika koji se u Vašoj školi odvija zahvaljujući, između ostalih, i Vama?

Sanela Ljumanović: Iznenađena sam ovako velikim interesovanjem javnosti, nekako su danas mnogo interesantniji drugačiji naslovi i tekstovi. Mislila sam da će samo par ljudi iz struke ili roditelji čija djeca imaju poteškoće kao Zejd otvoriti i pročitati tekst. Bila sam oduševljena kad sam vidjela da je više hiljada ljudi pročitalo tekst, komentarisalo, podijelilo ga na svojim profilima. Čak su mi se neki javili lično porukama podrške, mnogo televizijskih kuća je zainteresovano. Dakle, za nas ipak ima nade, koliko god se slika današnjice činila drugačijom. O svemu ovome nismo razmišljali kada smo počinjali kurs, nismo mislili da će iko osim nas znati za naš rad, nisam čak ni znala da su ovakvi kursevi rijetkost, tj. da ih uopšte nema u osnovnim školama. Dakle, sve smo radili da pomognemo Zejdu i sebi. Ipak, drago mi je što je naša priča izazvala ovako veliko interesovanje, nadam se da ćemo dati primjer i drugima.

 

Školegijum: Kako reaguju djeca? Pošto Vam sad često mediji dolaze u razred, osjećaju li se važnim zbog toga što rade?

Sanela Ljumanović: Djeci je, naravno, sve ovo novo, sretna su i ponosna jer primaju pohvale na sve strane, prvo od svojih porodica, tekst su svi čitali, pa su svi gledali prilog na vijestima. Prija im ta nova situacija, ali nisu svjesna da čine nešto posebno, za njih je naš Zejd i naš kurs sasvim normalna i svakodnevna stvar, dio naših života, tako da im nije jasno zašto se odrasli tako čude tome. Često me pitaju: A snimaju li i drugu djecu koja uče znakovni jezik, u drugim školama? Ne znaju da ovakvih aktivnosti nema u drugim školama. Dakle, drago nam je svima vidjeti se u novinama i na televiziji, ali se i djeca i ja pitamo – zar ne činimo normalnu stvar?

 

Školegijum: Ne smatraju Vas samo zbog ove situacije posebnom učiteljicom. Zejdova mama je rekla, a i neki drugi roditelji, da djecu, a pomalo i njih, privlači vaš stajling. Pojavom odudarate od stereotipa učiteljice. Šta u vezi s tim možete reći, je li se dešavalo da Vam neki nadređeni kaže kako ne možete s pirsingom ili s ljubičastom kosom pred djecu?

Sanela Ljumanović: Pa, dobro, s pirsingom ne dolazim na nastavu, to ostavljam za izlete i naše vannastavne aktivnosti (smijeh). Ja nastojim da razvijem kod djece potrebu i slobodu da svako iskaže sebe na način kako želi i šta on zaista jeste, a da time nikad ne povrijedimo druge niti namećemo svoje mišljenje. Nastojim ih naučiti da razumiju suštinu u svijetu kojim vlada samo forma, da se ne utapaju u masu, da iskažu svoju različitost i posebnost, da su naše različitosti naše bogatstvo, da slobodno, ali uvijek argumentovano iznesu svoja mišljenja. Ovo što govorim u uskoj je vezi i s mojim pirsingom ili načinom oblačenja. Razbijati predrasude i stereotipe, vjerovati u ljubav, rad, stalno učenje i upornost, to je ono što će im sutra donijeti bolji život. Ne, nikad nisam imala problem s nadređenima, jer me dobro poznaju i znaju rezultate mog rada. Istina je da, kad tek preuzmem novu generaciju, da me neki roditelji, koji su navikli na stereotip učiteljice, malo čudno gledaju u početku, ali vjerujte – samo prvih dana, poslije toga postajemo zaista dobri saradnici, čak prijatelji. Interesantno je da kad djeca dolaze na upis, pa me sretnu, vide u školskom holu, kažu: Mama, ja hoću kod ove učiteljice. Jedno dijete je pedagogicu pitalo: Mogu li ja kod one šarene učiteljice?

 

Školegijum: Uglavnom, uspijete svakoga uvjeriti da učiteljicu ne čini dobrom njena pojavnost. Šta učiteljicu čini dobrom?

Sanela Ljumanović: Ljubav prije svega, ljubav uopšteno. Optimizam, doza djeteta koja uvijek mora ostati u učiteljici, radost za učenje novog, uživanje u sitnicama, radost življenja. Uz sve to, jako je bitno imati autoritet. Eh, u tome vam ne može pomoći nijedan fakultet ni diploma. Čvrsto vjerujem da to imate ili nemate u svojoj ličnosti. Ja nekako imam, tako da djeca, koliko god sad to možda čudno i neskromno zvučalo, žele da me slušaju, žele da budem njihova drugarica, i kad nešto zabrljaju, njima je krivo što su mene razočarali, a nije u pitanju strah od loše ocjene ili roditelja. Ono što je dalje bitno jeste da učiteljica mora u svemu ići s vremenom, usvajati sve nove tehnologije i znati šta je trenutno djeci interesantno i čime se bave. Samo tako ih možete usmjeravati i kontrolisati u svim iskušenjima današnjice. Djecu ne treba tretirati kao bebe, obraćati im se arhaičnim rečenicama i ljuljuškati ih u svijetu bajki. S djecom treba biti učiteljica i drugarica u isto vrijeme, uz puno, puno ljubavi.

 

Školegijum: Koliko je Vaše učiteljsko iskustvo, koliko godina traje, gdje ste sve radili i ako možete navesti nešto iz tog iskustva što smatrate najznačajnijim?

Sanela Ljumanović: Radim već 13 godina u OŠ Osman Nakaš. Na polovini ovog broja 13 otišla sam u Holandiju, gdje živi moja porodica, i tamo radila desetak godina, a četiri godine i u holandskoj školi kao asistentica nastavnika, nakon čega slijedi povratak u Sarajevo i nastavak rada u Osman Nakaš. Ima mnogo situacija koje nam život nameće i iz kojih uvijek učimo, ako hoćemo da naučimo. Izdvojila bih, recimo, iskustva iz Holandije gdje sam radila s djecom iz svih krajeva svijeta koja žive tu, svih rasa i nacionalnosti. Svi zajedno, sa samo jednim ciljem – da budemo pametniji, da učimo, da od četvrte godine učimo, recimo, i kineski jezik kao jezik ekonomske budućnosti, što da ne?! Da se igramo, idemo na koncerte, izložbe, da nema stereotipa i predrasuda. Tamo učiteljica s pirsingom nije čudo, tamo je čudo ako učiteljica nije kreativna i ne govori, osim maternjeg, još bar dva jezika. E, to me motivisalo da guram svoju priču i da guram, kao što već rekoh, suštinu iznad forme koja služi samo za zaglupljivanje masa. Nekako želim da moja djeca ne budu masa, da budu ljudi.

 

Školegijum: Tu se dotičemo reforme obrazovanja. Šta biste tu mijenjali? Pogotovo kad je u pitanju uzrast kojem predajete. Šta bi bilo najhitnije, a šta najvažnije za reforme?

Sanela Ljumanović: Prvo bih pooštrila kriterije pri upisu na Pedagoški fakultet. Uvela bih test inteligencije, test opšteg znanja i klasični intervju, gdje bi se procijenila elokventnost i način razmišljanja i izražavanja buduće učiteljice. Da razlog upisa ne bude samo ona stara: Upiši to, tu ima posla kasnije. Ako imamo dobre učitelje, onda u nastavnom planu i programu ima jako malo stvari koje bih promijenila. Moderno je govoriti kako je NPP pretežak za djecu u razrednoj nastavi. Ja ne mislim tako. Djeca mogu mnogo više nego što mislimo, ona žele više. Smatram da đacima uvijek treba dati onu jednu stepenicu iznad očekivanog, kojoj bi težili i trudili se da je dostignu. Ne možete vjerovati koliko se oni onda osjećaju važnim, pametnim i punim samopouzdanja. Ali, ono što koči dobru realizaciju postojećeg NPP-a je nedostatak novca u državi, pa samim tim i u školama. Zamislite kad bih ja svaki svoj čas mogla propratiti nastavnim sredstvima i materijalima koji bi djeci približili sadržaje i učinili ih interesantnim, kad bi svaka učionica imala internet, pametnu tablu, poseban prostor za različite aktivnosti. Ovako se dovijamo kako znamo. Ja u svojoj školi zaista imam veliko razumijevanje i podršku za sve aktivnosti s djecom, ali mnogo toga privatno sama kupim i napravim za čas. Dalje, uvela bih strani jezik ranije, već u prvom razredu, a od trećeg bih uvela drugi strani jezik. Možda nekom ovo zvuči čudno, ali djeca jako brzo usvajaju jezike, a to im je karta za svijet. Naravno, sve bi bilo prilagođeno njihovom uzrastu. Uvela bih obavezan kurs znakovnog jezika za svu djecu. To ne bi bio predmet koji bi se izučavao godinama, ali djeca bi naučila osnove.

 

Školegijum: Volite šalu da je nastavnica jedino zanimanje koje tjera da se krade od kuće kako bi se nosilo na posao. Možete li nam to prenijeti iz vlastitog iskustva?

Sanela Ljumanović: Naravno, to nije šala, to je istinita priča. Moji roditelji, mislim na roditelje mojih učenika, znaju tačno kad ja dobijem platu – tad ima najviše nastavnih materijala, slika u boji, hamera u boji. Zatim mogu uredno pratiti intenzitet trošenja moje plate – kako mjesec ide, tako je tih stvari sve manje. O tome se često šalimo na roditeljskim sastancima, a oni se zaista nude da učestvuju u mojim kupovinama. Evo, prije mjesec sam dobila 14 hamer-papira u svim bojama od roditelja, i moja sreća je bila neopisiva. A tek nošenje oklagije iz kuće, suđa, satova i slika sa zidova, vazni, ukrasa, pribora za šivenje... Vidim nastavnu jedinicu i odmah počnem pogledom kružiti po kući, šta mogu ponijeti! Djeca vole konkretne stvari, volim i ja, i sjećam se kad sam bila mala da duge priče nastavnika niko od nas nije slušao. Čas postaje interesantan kad nastavnica izvadi nešto iz torbe i pokaže, dakle sve s konkretnim primjerima.

 

Školegijum: Vidite li socijalnu nejednakost kao teškoću u svom radu, naprimjer da djeca bogatih ili obrazovanih roditelja postižu boljih uspjeh. Jesu li ti primjeri brojniji od suprotnih, šta o tome govori Vaše iskustvo?

Sanela Ljumanović: Socijalnih razlika ima, naravno, ali nema govora o tome da djeca bogatijih roditelja postižu bolje rezultate u učenju. Djeca obrazovanijih roditelja možda imaju bolje predispozicije u smislu načina na koji dijete raste. Može se pretpostaviti da, kad je djetetu od malih nogu knjiga dio okruženja, dakle naići će na nju i u sobi i u kuhinji, da će to dijete voljeti knjigu, biće mu bliska, raslo je s njom. Naravno, tu ne postoji pravilo, sve je individualno. Ono protiv čega sam, to je odrastanje u igraonicama i tržnim centrima, a to izgleda postaje model odrastanja i zabave za djecu. Kad god smo slobodni, mi u neki tržni centar! Tako se ne razvijaju nova interesovanja kod djece, nego se sužavaju njihovi pogledi na život. Što se tiče naših vanškolskih aktivnosti, koje često zahtijevaju novac, te socijalne razlike se ne vide jer uvijek imamo roditelje koji pomognu djeci koja ne mogu platiti, a sve je vrlo diskretno, niko ne zna, osim mene, kome je donirano i ko je donirao. Na taj način svi učestvujemo u svemu.

 

Školegijum: Za Vaše uspjehe u radu očigledno je jako važna dobra saradnja s roditeljima učenika i učenica. Kako pridobijate njihovo povjerenje i šta preporučujete kolegama kako bi imale dobru saradnju? 

Sanela Ljumanović: Na prvom roditeljskom sastanku, koji je već dan-dva nakon dolska u prvi razred, imam otvoren, iskren razgovor s roditeljima. Objasnim da ja nisam druga strana, da trebamo podržavati jedni druge, reći iskreno jedni drugima šta mislimo, da mi vjeruju i kad imam primjedbu na neki postupak njihovog djeteta. Ja ipak mogu biti puno objektivnija nego oni, što je logično. Iznesem im šta mogu očekivati od mene, šta želim da uradim i postignem s djecom za pet godina koliko ćemo biti zajedno, kažem im ono što iskreno mislim i očekujem od njih isto. Pitam ih da li žele zajedničke informativne sastanke ili pojedinačne. To je, naravno, njihova odluka, ali iznesem i svoje mišljenje da je moje iskustvo pokazalo kako su zajednički sastanci puno bolji. Prvo, roditelji se zbliže; drugo, roditelj vidi da nema samo on eventualno neku trenutnu poteškoću, nego ima još djece, zajedno rješavamo sve situacije, savjetujemo jedni druge, oni međusobno razmjenjuju iskustva. Nekako, sve što je nasamo, iza zatvorenih vrata, ne pokazuje pravu sliku opšteg stanja u odjeljenju. A sve što radimo je zarad sreće naše djece. Ja, zaista, nikad nisam imala loša iskustva s roditeljima, nekako postanemo pravi prijatelji. Na tome treba raditi od samog početka. Mi već u septembru organizujemo porodični dan negdje oko Sarajeva, sva djeca sa svojim porodicama, ja sa svojim mužem. Tu se svi zbližimo i dam im šansu da me bolje upoznaju u opuštenijoj atmosferi. Svi roditelji imaju moj broj telefona, svi smo zajedno na Fejsbuku, gdje razmjenjujemo svakodnevne informacije. Nastojim olakšati roditeljima, djeci i sebi.

 

Slika 1

 

Školegijum: Tu je i Fejsbuk profil Učiteljica Sanela, gdje se može vidjeti šta radite s djecom. Upotreba Fejsbuka kao sredstva komunikacije i promocije učeničkog rada – koja su pozitivna, a koja negativna iskustva?

Sanela Ljumanović: Sve su samo pozitivna iskustva, zaista nikad nijedno negativno nisam imala. Dok su mali i nemaju svoje profile, kontaktiram s roditeljima, svakodnevno im pokažem šta smo radili taj dan u školi. Nekako sam sigurna da bi svaki roditelj želio proviriti u učionicu da vidi šta djeca rade, kako to sve izgleda. Eh, zato im ja to pokažem, stavljam fotografije i sve naše aktivnosti. Presretni su, to niko od njih nije očekivao, mnogo su mirniji i upućeniji u nastavni proces, a i ne brinu se kako se inače brinu roditelji prvačića. A kad djeca malo odrastu, pa imaju svoje FB profile, a to počinje već od trećeg razreda kod većine, iako su pod stalnom kontrolom roditelja, ja ih redovno kontrolišem. Pa kad vidim da su lajkali nešto što nije ok ili se pridružili nekoj grupi koja nije uredu, objasnim im zašto to ne trebaju raditi, objasnim opasnosti koje donosi internet ako se ne koristi ispravno, kao i sve u životu. Moram priznati da me uvijek poslušaju, shvate da ne filozofiram, da zaista to nešto nije ok. Dakle, mi učiteljice moramo ići ukorak s vremenom kako bismo znale šta nam djeca rade, kako bismo ih korigovale i pomogle da odrastu u sretne ljude.

 

Školegijum: Postoji li neka knjiga koju biste preporučili roditeljima, iz koje bi naučili gdje sve griješe u vaspitanju i u svom odnosu prema školi? Ako ne znate za takvu knjigu, mislite li da je potrebna?

Sanela Ljumanović: Ne postoji knjiga u kojoj su na jednom mjestu skupljena sva iskustva i mišljenja koja smatram potrebnim. Postoje odlični odlomci, članci iz različitih knjiga, koje bi roditelji trebali pročitati da se preispitaju da li čine ispravne stvari. Moja kolegica iz aktiva, s kojom godinama najbliže sarađujem i koju ovom prilikom moram spomenuti, Bojana Kozomara, i ja, objedinimo takve tekstove i prezentujemo roditeljima na roditeljskim sastancima. Takođe vršimo istraživanja koja prezentujemo kako roditeljima, tako i nastavničkom vijeću. A možda da napišem knjigu?

 

Školegijum: Dobra ideja. Za početak nam dajte bar jedan citat.

Sanela Ljumanović: Razvij strast za učenjem. Ukoliko to uspiješ, nećeš nikada prestati rasti – Anthony D'Angelo. Da se sad ne gađamo poznatim misliocima koje svi znamo, pa kao ja pametna jer sam ga citirala, ovo mi je baš cool.

 

Školegijum: A o kakvim istraživanjima je riječ? Koje je bilo posljednje i kakve je rezultate pokazalo?

Sanela Ljumanović: Zadnje istraživanje radile smo prije par mjeseci, dakle kad smo ispraćale prošlu generaciju petih razreda: Prelazak iz razredne u predmetnu nastavu. U istraživanju su učestvovali đaci petih i šestih razreda, njihovi roditelji, sve učiteljice i svi nastavnici koji predaju u šestim razredima. Bilo je stvarno korisno i interesantno jer je to velika promjena i stres za djecu kad odu od učiteljice.

Istraživanje je pokazalo da u tom procesu svi griješimo, učiteljice, roditelji, djeca, nastavnici u šestom razredu. Pokazalo je šta trebamo mijenjati u svom radu i ponašanju kako bismo djeci olakšali prelazak iz razredne u predmetnu nastavu. Takođe je pokazalo neka pozitivna iskustva. Pošto su ankete bile anonimne, djeca su otvoreno govorila o svojim problemima, kao i mi svi, uostalom. Potrebna je bolja saradnja učitelja i nastavnika, potrebno je da roditelji ozbiljnije shvate dječije obaveze i razviju dobru saradnju s novim nastavnicima.

Naravno, ne možemo generalizovati stvari, ali pokazalo se da neki učitelji ne pripreme djecu dovoljno za predmetnu nastavu. S djecom se odrade samo osnovne stvari zadate u NPP-u, ne insistira se na stvarnom razumijevanju kako bi djeca ponijela to znanje u šesti i nastavila povezano s usvajanjem tog gradiva. Za uspjeh učenika u šestom razredu potrebno je: predznanje (znanja i vještine usvojene u razrednoj nastavi), đačke sposobnosti, motiviranost za učenje, radne navike, tehnika učenja, saradnja nastavnika razredne i predmetne nastave, saradnja s roditeljima.

 

Školegijum: Vi imate i stručna usavršavanja, seminare. Posjećujete li ih i jesu li korisna, biste li nešto mijenjali ili preporučili?

Sanela Ljumanović: Da. Praksa naše škole su i obavezna kolektivna stručna usavršavanja koja uradimo svake godine, i realizujemo na Nastavničkom vijeću. To su veoma interesantne teme, o kojima se kasnije dosta diskutuje. Zatim su tu i stručna usavršavanja, seminari, u organizaciji Prosvjetno-pedagoškog zavoda, dakle stručni aktivi koji se redovno održavaju, na koje redovno odlazimo i izvijestimo Nastavničko vijeće o obrađenim sadržajima. Tu su i seminari različitih vladinih i nevladinih organizacija, sve uz saglasnost našeg Ministarstva i PPZ-a. Ti seminari nisu česti, a kvalitet obrađenih sadržaja i teme variraju. Nekad smo stvarno zadovoljne, nekad stvarno naučimo nešto novo ili se podsjetimo na neke stvari, čujemo nova iskustva, istraživanja u svijetu. A nekada seminari izgledaju kao da su tu samo zbog sebe i da bi neko negdje profitirao, pa često imam osjećaj da bismo mi mogli održati seminar o toj temi našim trenutnim predavačima. Dakle, u obrazovanju, kao i u svim drugim oblastima, neko odradi svoj posao dobro, neko manje dobro, a neko i loše.

Sjećam se prije par godina seminara, ne sjećam se teme, ali voditeljica seminara, naša žena koja predstavlja neku stranu organizaciju, pričala nam je kako trebaju izgledati naše škole i kako trebamo realizovati nastavu. Pokazivala nam je masu slika američkih, finskih, švedskih učionica i dječijih aktivnosti. Mi smo samo nijemo gledale fotografije i mnogo bolje od nje znale kako bismo realizovale nastavu da imamo takve uslove za rad, ali, nažalost, nemamo, i sve ostalo je suvišno govoriti, pa su bila suvišna i ta dva dana seminara.

 

Školegijum: Ima li nešto što biste kod sebe voljeli poboljšati kad je u pitanju rad s djecom?

Sanela Ljumanović: Naravno, u svim oblastima mogu postići mnogo više. Ništa ne smije stagnirati, trebamo cijeniti svoje kvalitete, tome učim i djecu. Dakle, istaći ono u čemu znate da ste dobri, ali nikad ne stati tu, nego ići dalje i istraživati. Definitivno ne postoji nijedna oblast u životu u kojoj se ne trebam još usavršavati i još učiti. Zaista tako mislim.

I, što bi rekao neko, ne sjećam se ko, ali se sjećam šta: Jedina obrazovana osoba je ona koja je naučila kako da uči i kako da se mijenja.

 

Školegijum: Mislio sam da možda navedete neki konkretan primjer, na čemu sad radite?

Sanela Ljumanović: Dobro, mislila sam uopšteno. Voljela bih, recimo, zaista dobro naučiti znakovni jezik, a onda to znanje proširiti, tj. prenijeti i na ostale nastavnike i nastavnice u školi. Mislim da je to potreba sadašnjeg inkluzivnog obrazovanja, dakle da sav nastavni kadar prođe kurs znakovnog jezika.

 

Tekst Šarena učiteljica, najbolja učiteljica je objavljen u 14. broju štampanog Školegijuma (decembar 2015. godine). Pročitajte i druge tekstove u serijalu Izgubljeno u printanju.

Najnovije

Propust ili nova normalnost

Zašto je Prvi maj protjeran iz sarajevskih vrtića?

Marko Ban

Nova kolumna: Profesor bosanskohercegovačkog

Prešutni dogovor o nenapadanju (Haris)

Amer Tikveša

Korona je popustila, ali ne i isključivost

Entitetski čiste ekskurzije

Srđan Puhalo

Tolerancija u razredu

Ne dajite toliko sebe

Dženisa Mešanović

Nole me tangere

Nenad Veličković