Prava razlika između bogate i siromašne djece
Magazin The New York Times je krajem oktobra objavio zanimljiv osvrt na upotrebu tehnologije u obrazovanju, ali i svakodnevnici današnje djece.
Ne tako davno razgovaralo se o tome kako djeca iz imućnijih dijelova svijeta ili porodica imaju lakši pristup internetu – počinju ga koristiti u ranijoj dobi i na taj način razvijaju vještine koje njihovi siromašniji vršnjaci nemaju priliku razviti. Sama činjenica da se u dosta škola zadaća daje u online formi zvuči čudno ukoliko znamo da još uvijek postoje mjesta na svijetu gdje ljudi nemaju pristup internetu – tek dvije trećine ljudi u SAD-u imaju pristup internetu u svojim kućama. U Silicijskoj dolini, s druge strane, roditelji panično traže način da smanje upotrebu tehnologije kod djece, pozivajući se na istraživanja o tome kako je vrijeme pred ekranom štetno za njihov razvoj.
U današnje vrijeme nailazimo na situaciju u kojoj će siromašniju djecu odgojiti ekran, dok će se bogatija djeca vratiti na igranje s drvenim igračkama u luksuzu međuljudske interakcije, tvrdi autorica teksta.
Ona navodi primjer kako su predškolske ustanove čiji se plan i program zasniva na igri kao nekad sve traženije u bogatijim dijelovima grada, dok se, recimo, u američkoj državi Utah još uvijek provodi projekat online osnovne škole, koji finansira vlada, i koji ima oko 10.000 polaznika. Štaviše, organizatori su najavili kako će se u narednoj godini isti projekat realizirati u Wyomingu, Sjevernoj Dakoti, Južnoj Dakoti, Idahu i Montani. Kaže i da tinejdžerke iz siromašnijih porodica provedu u prosjeku osam sati i sedam minuta pred ekranom, u zabavne svrhe, dok je kod djece iz imućnijih porodica to isto vrijeme kraće, do pet sati i 42 minute. Podatke je dobila od organizacije Common Sense Media.
Podaci iz druge dvije studije pokazuju kako djeca afričko-američkog ili hispano porijekla dva puta više borave pred ekranima nego bijela djeca.
Imućni roditelji u Silicijskoj dolini djecu šalju u Waldorf School of the Peninsula u kojoj skoro da nema ekrana, dok susjedna državna škola Hillview Middle School ponosno promovira program u kojem svaki đak uči s iPadom.
U isto vrijeme u manje bogatim sredinama, kao što je Overland Park, predgrađe Kansas Cityja, roditelji pokušavaju pronaći način da skrate vrijeme koje njihova djeca provode pred ekranom. Mnoge psihologinje, stručnjakinje u poljima ovisnosti o tehnologiji, ne slažu se s načinom na koji je većina aplikacija osmišljena, upravo da bi izazvala ovisnost (automatski način na koji funkcionira YouTube, opcija refresh na Instagramu ili Snapchat povezano gledanje videosadržaja).
Ove kompanije lažu školama, lažu roditeljima. Svi smo prevareni. Našu djecu podvrgavaju jednom od najvećih društvenih eksperimenata na svijetu, kaže Natasha Burgert, pedijatrica u Kansas Cityju.
Ona ustvari govori o nečemu što se mnogo puta moglo čuti, a to je da će roditelj djetetu uskratiti bitnu stvar za njegov razvoj ukoliko mu ne omogući pristup ekranu.
Ljudi u Silicijskoj dolini svjesni su da posjedovanje smartphonea u četvrtom razredu osnovne škole ne znači da će njihovo dijete sutra biti stručnjak u big data ili oblasti vještačke tehnologije, kaže Pierre Laurent koji je radio za Microsoft i Intel, a danas je u upravnom odboru Waldorf škole.
Uprkos svemu, biznis kompanije koje pred djecu nastoje staviti ekrane su u procvatu. Apple i Google žestoko se bore za plasiranje svojih proizvoda u škole, i to za djecu u što ranijoj dobi, kada se navodno razvija njihova odanost određenim markama.
Prema jednoj od studija slučaja koju je Google objavio, kompjuteri Chromebook i Google alati omogućili su djeci da budu spremna za uspjeh jer su im pokazali znanja, vještine i ponašanje potrebno za odgovorne građane i građanke u globalnom svijetu.
Psiholozi, međutim, smatraju da se ovakvi proizvodi najbolje prodaju u školama gdje su đaci iz manje imućnih porodica.
Mnoge škole u kojima radim nemaju dovoljno sredstava da organiziraju vannastavne aktivnosti, a roditelji nisu u stanju plaćati usluge čuvanja djece. Postoji ogromna razlika između bogatih i siromašnih porodica u informiranosti o opasnostima tehnologije po djecu, kazao je psiholog Richard Freed, autor knjige o opasnostima koje sa sobom nosi pretjerana upotreba tehnologije kod djece.
On je jedan od 200 američkih psihologa i psihologinja koji su potpisali peticiju, kojom osuđuju stvaranje platformi, namijenjenih djeci, što izazivaju ovisnost.
Jednostavno: kada ove platforme zariju zube i namame djecu da ih koriste – teško je učiniti bilo šta da se ova ovisnost smanji, pojasnio je.
