Foto: Lejla Reko
Svakog četvrtka i subote turistička agencija Insider organizuje besplatan dvosatni obilazak Sarajeva za osnovce. Ovoga četvrtka, 24 dječaka i djevojčica su pod vodstvom vodiča Insidera, Edina Bajramovića i Omera Brankovića, i pod roditeljskom pratnjom obišli neke od znamenitosti starog dijela Sarajeva.
Mali turisti okupili su se ispred Agencije, dobili naljepnice sa svojim imenima koje su zalijepili na jakne, saslušali upute i pravila poput toga da hodaju pažljivo jer je klizavo, da ne prelaze cestu dok ne vide da je zeleno svjetlo na semaforu, da otpatke bacaju u kante za smeće i da pitaju šta god ih zanima. Prva destinacija bio je At Mejdan. Branković im je rekao da at znači konj, a mejdan borilište i objasnio da su se na tom mjestu nekad održavale utrke konja. Rekao im je i to da je Sarajevo staro 500 godina i da je u svojoj povijesti imalo tri perioda: osmanlijski, austrijski i jugoslovenski ili savremeni. Pokazao mi je zgrade po kojima mogu vidjeti način gradnje u svakom od tih perioda. Pošto su djeca pokazala oduševljenje kad su saznali šta znači At Mejdan, vodič ih je pitao znaju li kako je Latinska ćuprija dobila ime, pa im ispričao da je tako nazvana zbog Dubrovčana koji su živjeli u Sarajevu, a nazivani su Latinima jer su pisali latiničnim pismom. Samo Sarajevo je dobilo ime od riječi saray što znači velika zgrada, hotel, dvor i drugog dijela ovasi što znači bašta, vrt, polje oko dvora.
Nakon parka At Mejdana, turisti su sa vodičima prošetali do Careve džamije i tu saznali da su u osmanskom periodu ljudi stanovali u području oko džamije, a da su preko mosta prelazili kada bi išli na posao, odnosno na Čaršiju gdje su im bile radnje. Preko puta Careve džamije nalazi se hotel President sav u staklu. To je bio povod vodiču da pita djecu kojem vremenu pripada ta građevina, što su oni ispravno odgovorili nakon male pomoći. Pitao ih je i koliko mostova ima na Miljackoj i obavijestio ih da je tačan odgovor 25. Zatim su pričali o nazivima mostova, zaključili da Ćumurija nosi naziv po tome što se preko tog mosta prenosio ćumur, Drvenija jer je most drven, a za zadatak kod kuće su dobili da istraže porijeklo naziva Čobanija.
Ispred Careve džamije, djevojčice i dječaci mogli su vidjeti Bijelu tabiju na brdu i pogodili su da je ona iz osmanskog perioda. Vidjeli su i Vijećnicu o kojoj su znali najviše stvari poput toga da je bila knjižnica, a jedan dječak je dodao i da se bila zapalila kad je bila knjižnica što je vodič potvrdio i pitao ih liči li i njima Vijećnica na Bajaderu. Rekao im je i da je to mjesto u kome sada gradonačelnik Sarajeva ima kancelariju i pitao ih znaju li šta radi neko ko je gradonačelnik, na što su oni odgovorili da upravlja gradom. Na ovom mjestu ispričao im je i legendu o Inat kući, i o inatu Bosanaca. Svi su znali gdje se kuća nalazi, a saznali su i to da je kuća nekad bila na mjestu današnje Vijećnice, pa kada je vlast odlučila da tu napravi novu zgradu, vlasnik nije htio da proda kuću nego je zatražio da mu se kuća prenese na drugu stranu. Omer je rekao da mogu i oni osjetiti kada im neko kaže da u školi nešto ne mogu postići, a onda da se zainate i svima pokažu da mogu. Dodao je još da u Sarajevu ima devet muzeja, a da su druga historijski bitna mjesta pretvorena u restorane što je slučaj i sa Inat kućom, pa svi koji su zainteresovani uvijek mogu da odu i posjete je.
Sljedeća destinacija bila je kazandžijska radnja. Među suvenirima i bakrenim posuđem dječaci su ugledali jedan suvenir što su percipirali kao avion iz igrice GTA. Poslije priče o zanatima na Baščaršiji grupa se premjestila do Sebilja gdje su mogli da nauče da je Sebilj mjesto na kojem su oni koji dođu u Sarajevo mogli da se napiju vode i da je tu radio sebiljdžija koji je dohvaćao vodu onima koji su toliko umorni da se ne mogu popeti uz pet stepenika Sebilja do česme. Djeca su pitala gdje je on sada, a Branković odgovorio da je dobio otkaz jer je tehnološki višak, što je pobudilo naročit smijeh kod roditelja.
Tura je obuhvatila i odlazak u Brusa Bezistan, jedan od devet muzeja u Gradu gdje se može pogledati maketa starog dijela Sarajeva, na kojoj su đaci prepoznavali građevine. Zatim su mogli vidjeti tradicionalne nošnje Jevreja, pravoslavaca, muslimana i katolika, nakit iz osmanskog vremena i kućansko posuđe. Na izlasku iz muzeja djeca su dobila čaj i krenula prema Morića hanu. Tu su mogli naučiti da je Morića han prvi hotel u Sarajevu i da je imao koncept da su gostima prva tri dana boravka u njemu, hrana i piće za putnika i njegovog konja bili besplatni. Jao, drama! – bila je reakcija jednog dječaka. Tu su još čuli da u Sarajevu ima 55 česmi, da su drveća lipe i kestena česti u Sarajevu jer se vjerovalo da svaki čovjek treba svijetu ostaviti nešto od čega će svi imati koristi; ako čovjek ima novca onda treba da sagradi česmu, ako nema novca a pametan je, treba da napiše knjigu, a ako ne može ništa od toga, onda treba da posadi drvo jer će ono dati plodove i praviti hlad ljudima i životinjama.
Iako je bilo vrlo hladno i neugodno hodati pločnicima i kaldrmom pod bljuzgavicom, djeca se nisu bunila ni kada su trebali još da posjete Muzej Jevreja – sinagogu, Gazi Husrev-begovu džamiju, Sabornu crkvu Presvete Bogorodice i Katedralu Srca Isusova. Najzanimljivije informacije o ovim temama bile su da je najveća kolekcija ikona u Rusiji, a peta najveća u svijetu je u Sarajevu i čuva se u Staroj pravoslavnoj crkvi te da postoji vjerovanje da je Katedrala srca Isusova građena po ugledu na katedralu Norte-Dame u Parizu, a da je tadašnji nadbiskup Josip Stadler naredio da se uklone vanjski ukrasi jer ne želi bogatu crkvu, a siromašan narod.
Roditeljka Indira Čečo-Hidić dovela je troje djece na obilazak grada. Jedno od njih je u vrtiću, jedno je drugi, a jedno treći razred. Pohađaju osnovne škole Čengić vila i Grbavica II. Kaže da je i njoj i djeci prvi put da učestvuju u obilasku grada sa profesionalnim vodičima. Smatra da je ovo vrlo pozitivno, naročito za djecu i roditelje koji nemaju mogućnosti da odu na planinu jer ipak ne moraju provesti dan zatvoreni u stanove. I Edita Kremo koja je dovela dvojicu dječaka koji pohađaju prvi i treći razred pozitivno je iznenađena izletom. Rekla nam je da je na početku bila nepovjerljiva prema obavijesti na stranici da je obilazak besplatan, a da se uvjerila da jeste i uz to još i zanimljiv i prilagođen dječijem uzrastu.
Vodiči Dino i Omer ispričali su nam da su na ideju došli jer su željeli da se na neki način oduže gradu od čijih znamenitosti žive. Prvobitna zamisao bila je da se ture organizuju svakog četvrtka, ali pošto je bilo mnogo poziva roditelja koji nisu mogli dovesti djecu radnim danom, a i interes je bio veliki pa bi grupe bile veće nego što je zamišljeno da budu, uveli su subotu kao dan za izlet. Kažu da bi voljeli da ovo postane praksa na svakom zimskom raspustu, ali i da postoji opcija da se uvedu ovakvi obilasci i na vikende. Inače, obojica su certificirani vodiči i ovim poslom se bave 10-ak godina.
Najzanimljivije je bilo djeci. Cijela dva sata koliko je obilazak trajao nije im opadala koncentracija ni interesovanje za teme. I roditelji su bili zadovoljni načinom objašnjavanja vodiča i nije odzvanjalo kao sporno ništa od onoga što se čulo i vidjelo na izletu, pa čak ni kada je Omer govorio da turisti iz različitih zemalja dolaze u Sarajevo da vide kako to 500 godina zajedno žive Jevreji, muslimani, katolici i pravoslavci i da je to specifičnost Sarajeva u odnosu na Pariz i druge svjetske gradove.
U svakom slučaju, vrlo je pohvalna praksa Insidera i volonterskog rada sa djecom, ali ostaje da se razmisli koliko ima smisla oživljavati mitske priče o specifičnosti Sarajeva kada djeca ne znaju kako se živjelo zadnjih 500 godina. Da li je to uopće bio suživot ili život jednih pored drugih? Da li ga danas ima? Realniji od ove priče je komentar jedne roditeljke koja je u muzeju dok je vodič govorio o setilju, bakrenom sudu sa pipom koji se koristio za polijevanje vode u kućnim banjicama i brijačnicama u osmanskom periodu, rekla da nismo daleko odmakli jer se i sad tako kupamo. Aludirala je na svakodnevne sarajevske redukcije vode, naslijeđe 21. vijeka.
