Nastavnička pitanja

Dnevnik nastavnika

Prvi put sam zaključio negativnu ocjenu i pitao se je li do mene

Elvir Čajić

04.01.2022

Elvir Čajić, profesor matematike i fizike, zaposlen kao profesor informatike i tehničke kulture u pet osnovnih škola u Tuzli i okolini

Ilustracija: Jane0606 / Shutterstock.com

Ponedjeljak, 27. decembar 2021. godine

Informatiku predajem u pet osnovnih i jednoj srednjoj, Elektrotehničkoj školi Tuzla. Posljednja sedmica decembra 2021. godine je, kao i svaka posljednja sedmica u nastavnoj školskoj godini ili polugodištu, vrijeme relaksacije, odmora, priprema i pravljenja atmosfere za novogodišnje praznike. 

Sa učenicima i učenicama petog razreda Osnovne škole Kiseljak, kojima predajem osnove tehnike i informatike, pripremam proslavu Nove godine, ali i Božića, jer u našoj školi ima nastavnog osoblja različitih kultura i nacija i različitih vjeroispovijesti. Pravimo modele i makete kuća i modeliramo ukrase, pa sam đacima zadao da za praznike izrade svoju sobu emocija, slikovnice, ali i modele želja za novu godinu. Učenje tehnike u osnovnoj školi, s velikim izborom materijala, podstiče kreativnost i učenika i nastavnika. 

Djeca su prethodne sedmice izradila pano sa spiskom želja i ukrasnim papirom uredila pismo Deda Mrazu, gdje su mu napisala šta bi voljela da im pokloni u novoj godini. Maštovita su i svoju kreativnost iskazala su tako da će se svaki nastavnik koji voli svoju profesiju naježiti od sreće. 

Nakon uvida u pojedinačne radove – kuće, čamce i slično – u saradnji s nastavnicom engleskog jezika posljednjih pola sata sa svojim đacima opjevao sam te skromne i iskrene želje. 

Obrazloženjem svake zaključne ocjene stvorili smo spoj harmonije i zadovoljstva, a djeca su shvatila da su ravnopravna u tom postupku. Potrebno ih je naučiti da je ocjena koju su dobila kao zaključnu isključivo rezultat njihovog rada, i to je zaista bio povod da taj posljednji čas i zapjevamo. 

Tako je ponedeljak bio pun emocija: tuge, suza, radosti, smijeha, plača, ali i zadovoljstva zaključenim ocjenama jer – djecu je potrebno podstaknuti da rade.

 

Utorak, 28. decembar 2021. godine

Danas radim u Osnovnoj školi Sjenjak. Tamo je na rasporedu šesti razred, a predmet je informatika. Sumirali smo rezultate rada počevši od matematičkih osnova rada računara do projektovanja, te izrade natpisa i želja, čestitki, diploma i pohvala za izuzetan rad u proteklom polugodištu. Nakon niza testova i provjera, konačno je došao na red praktičan rad, što djeca najviše vole – rade uz pomoć nastavnika i stvaraju, misle, uče da diskutuju. Najvrednije učenike sam pohvalio i, birajući odgovarajući template, izradio im pohvale u Wordu. Svako voli svoju zaradu! 

U ovoj školi ima mnogo đaka, i dosta ih je koji imaju veoma uticajne roditelje u lokalnoj zajednici, pa pred zaključivanje ocjena pokušavaju uticati na rasuđivanje i procjenu rada nastavnika. Samim tim u nevolji ili pod pritiskom je svaki nastavnik koji je pedagog i koji želi sve učenike i učenice smatrati ravnopravnim i naučiti ih da je ocjena samo sredstvo kojim se vrednuje njihov kvalitet rada, te da za dobru ocjenu moraju nešto uraditi, a ne da je očekuju kao poklon. Mislim, može se ocjena i pokloniti ako je očito da se učenik trudi i da želi postići određeni rezultat, ali ima neku blokadu u radu i slično. U svakom slučaju, odolio sam svim pritiscima i, iako su utisci o ocjenama bili različiti, niko nije pao. Kao profesor koji je do sada radio u 40 škola širom naše lijepe države, nikada nisam težio da učeniku zaključim negativnu ocjenu, osim u slučaju kada vidim da apsolutno ne želi da radi. Čak i tada sam se trudio razgovorom otkriti uzrok njegovog neispunjavanja zadataka. Ponekad je problem to što su očekivanja roditelja prevelika, a to se češće dešava u gradovima nego u malim sredinama.

Nakon zaključivanja ocjena, đaci su ukrasnim čestitkama i pohvalama ispratili posljednji čas informatike i s nastavnikom evaluirali svoj rad.

 

Srijeda 29. decembar 2021. godine 

Imam nastavu u tri osnovne škole: u Osnovnoj školi Tinja u Srebreniku šestom razredu predajem tehničku kulturu, u Osnovnoj školi Sjenjak šestom razredu predajem informatiku i u Orahovici, na graničnoj liniji s opštinama Banovići, Zavidovići i Lukavac, u Područnoj školi Osnovne škole Prokosovići iz Lukavca predajem informatiku u dvije kombinovane grupe đacima od petog do devetog razreda. 

U Tinji, na času tehničke kulture, radosti i pjesme, igre, zabave i učenja nikada nije nedostajalo. Učenice i učenici, prema planu, izgrađuju građevinske objekte. Koristeći predznanje iz petog razreda, izrađuju modele svojih kuća i dvorišta, uređenih u prazničnom raspoloženju. Neki su koristili drvo, drugi plastiku, treći papir... Radili su uz podršku nastavnika i naš kabinet bio je zatrpan njihovom kreativnošću. Neki su izrazili želju da postanu arhitekti, pa su svojim maketama i modelima stvorili vrlo maštovite prikaze. Bili su jako zadovoljni postignutim.

U Osnovnoj školi Sjenjak u Tuzli nastavljamo aktivnosti kao i u utorak, a u Područnoj školi u Orahovici imam ukupno 15 đaka od petog do devetog razreda. Neki od njih putuju i po više desetina kilometara, neki pješače. Umjesto deset časova, tu radim dva časa u kombinaciji djece od petog do sedmog razreda i dva časa s đacima osmog i devetog razreda. 

Danas nas je posjetila ekipa Radio-televizije Lukavac. Prethodne sedmice sebi smo dali zadatak da svaki razred napravi pano kojim će predstaviti školu, a nastavnik je sam finansirao njihovu izradu. Djeca su na te panoe napisala ko im je omiljeni nastavnik, očekivanja od Nove godine, karakteristike naše škole, prednosti... Kako predajem informatiku, svakom razredu sam, naspram uzrasta đaka, dao određeni zadatak kako bi našu školu predstavili u najljepšem svjetlu. Učenice i učenici petog, šestog i sedmog razreda kazali su da im je informatika najbolji predmet i nastavnik informatike najomiljeniji zato što je uvijek spreman da sasluša njihove želje za radom, zato što je pažljiv, marljiv i pun ljubavi za njih i da jedva čekaju srijedu i informatiku. Na moju veliku radost, ruka ljubavi pružena djeci i emocija koju gajite prema njima, posmatrajući ih kao svoju djecu, uvijek se lijepo vrati, a ako slomite dječije srce, kao da ste srušili najveću zgradu. Kako sam otac tri sina, svako dijete gledam kao svoje. 

Nažalost, danas djeca i roditelji cijene samo ocjene, smatraju da se one ne trebaju zaslužiti i da ih treba podijeliti onako kako oni to žele, pa je teško pronaći balans. U nekim školama doista sam dao svu svoju energiju i ljubav djeci, tako da ona, ma koju ocjenu im dao, pošteno mogu reći: Nastavniče, zaslužili smo to, dajte nam i mi ćemo se popraviti. Negdje takav model ne uspijeva, nažalost, pogotovo u gradskim sredinama gdje je samo važno ko su roditelji. Pritom, ako je u pitanju, ne daj bože, dijete nekog od kolega, spremni smo na razne malverzacije i poturanje samo da bi dobilo željenu ocjenu, jer ocjena je ono što stoji na papiru, a papir trpi sve, dok su odgoj, poštovanje, poštenje i ljubav prema poslu izgubili značaj.

 

Četvrtak, 30. decembar 2021. godine

Danas sam od 9 do 17 sati u Elektrotehničkoj školi Tuzla. Predajem informatiku prvim i drugim razredima. Sumirajući rad odjeljenja, dolazim, nažalost, u jednu čudnu situaciju – nikad, u deset godina rada, nisam zaključio djetetu negativnu ocjenu, pogotovo iz informatike, ali ovdje se to desilo, i to u prvom razredu, na smjeru za autoelektričare. Učenik apsolutno ništa nije radio i nije nastojao da se popravi. Nema svesku rada, modele, zadaće, aktivnost, nije radio vježbe, testove, nije usmeno odgovarao... apsolutno ništa. Tri sedmice pokušavao sam da ga podstaknem na bilo kakav rad, a on je počeo da mi prijeti: Vi morate mene pustiti, ne možete me oboriti, ja neću ništa uraditi i Vi ćete ipak morati da me pustite... do strašne prijetnje da je u stanju angažovati neke ljude da mi zaprijete da bi on prošao. Kako ja nisam popuštao, shvatio je da je pogriješio, pa se primirio, a nakon što je njegova razredna reagovala na prijetnje upućene nastavniku, izvinio se i pokušao da uradi nešto, ali je na posljednjem času, nažalost, pored velikog napora i želje, izveo čin zbog kojeg je morao pasti. To me mnogo pogodilo, jer za mene je oboriti učenika sasvim novo iskustvo, bez obzira na to što je to bilo na polugodištu. Propitivao sam sam sebe u čemu je greška, je li u pitanju moja postavka nastave, jesam li ja možda odgovoran jer radim u šest škola... Ali iskustvo rada u 40 škola i predavanje različitih predmeta, poput likovnog, vjeronauke, kulture življenja, matematike, fizike... naučilo me da neki ljudi jednostavno ne biraju sredstva da postignu uspjeh, pa pribjegavaju svemu samo da ne bi morali uložiti trud. Onda sam shvatio da emociju, ma koliko se borio i volio svakog učenika, moraš nekada i sakriti i da ljudima koji sami sebi ne žele dobro ne možeš pomoći. Svi smo različiti, i to je možda i dobro, ali ona parola da kada je učenik pun mana, ti se uhvati za jednu dobru osobinu možda nije uvijek ispravna. 

Drugi razredi imali su projekat da naprave internet-stranicu škole, neke kuhinje, događaja, dočeka Nove godine. Ta stranica bila je kruna našeg rada tokom cijelog polugodišta. Svi su uradili svoj dio zadatka i svi su bili zadovoljni jer su stekli vještine upravljanja internet-stranicama koje će moći upotrijebiti kasnije u životu.

 

Petak 31. decembar 2021. godine 

Danas je Dan dječije radosti u osnovnim školama i radili kraće nego inače – nastava inače traje od 11 do 18:45, ali danas su časovi po pola sata, pa smo završili do 15 sati, iako smo bili jedna od rijetkih škola koja je radila taj dan. Kao nastavnik koji ne želi da izgubi nijedan čas, danas sam s đacima sumirao sve što smo, i u prvom i drugom razredu srednje škole, uradili tokom polugodišta. Nakon sumiranja rezultata rada, učenike sam pitao šta očekuju u drugom polugodištu, koji su to nedostaci u nastavi, šta smo propustili da uradimo, jesu li im predavanja bila zanimljiva, šta bi željeli da promijenimo da bi nastava bila uspješnija i bolja. Tako su se rodile ideje šta bismo mogli raditi na raspustu i kako da iskoristimo nekoliko dana da bismo se pripremili i da nam ne opadne forma. Složili smo se da u drugom polugodištu radimo po jedan projektni zadatak, a onda smo pričali o željama đaka i u 15 sati smo jedni drugima čestitali praznike i razišli se. 

Na kraju zaključujem da nije znanje znanje znati, već je znanje znanje dati – profesor koji jedva čeka da mu se završi čas doista je zalutao u obrazovanju.

Najnovije

Književnost u kladionici

Metodika za buduće kladioničare

Lota fon Bingof

Norma je norma, a obrazovanje ne smije stati

Kako sam uz fiziku počela predavati muzičko

Amna Dervišagić

Povodom jednog incidenta i izjave predsjednika sindikata obrazovanja

Prosvjetni radnici nemaju pravo da budu uznemireni, tužni ili nervozni

Arifa Isaković

O ovome rijetko pričamo

Zgode i nezgode razrednika i razrednica

Biljana Cvjetković

Učitelji i učiteljice prije 100 godina i danas

Obrazovnoj politici je samo neodstajala osviještenost o rodnoj ravnopravnosti

Arifa Isaković